In memoriam GORDON WILLIS
Gordon Willis
|
Snimatelj Gordon Willis, koji je preminuo u 82. godini života, zauvijek će biti asociran sa jednom decenijom, 1970-e, i sa tri reditelja, Alan Pakula, Francis Ford Coppola i Woody Allen. Willis je bio direktor fotografije tri filma koja su probila pomenute reditelje: Klute (1971), The Godfather (1972) i Annie Hall (1977). Iako su sva tri filma osvojila Oskare, Willis nije čak bio ni nominovan. Jedinog Oskara kojeg je dobio je počasni Oskar 2009. godine za „neprevaziđenu vještinu kada su u pitanju svijetlo, sjenka, boja i pokret". Bio je omiljeni Allenov snimatelj, sa kojim je sarađivao na osam filmova, i Pakulin takođe, sa kojim je radio na šest filmova, uključujući i All the President's Men (1976). Njegov odnos sa Coppolom, sa kojim je snimio samo tri Godfather filma, radi estetske dosljednosti, je bio manje srdačan. Willis je nekoliko puta napustio snimanje prvog dijela Godfather u znak protesta Coppoline nekompetentnosti. Tvrdio je da su se Coppola i on složili da film bude tableau, da glumci ulaze i izlaze iz kadra, dajući mu osjećaj snimka iz 40-ih. „Francis nije bio dobro podučen na tom polju snimanja filmova" rekao je Willis, „Ne možete snimati klasičan film kao pozorišni video." Coppola je prokomentarisao: „Cijeli vizuelni stil je bio određen prije nego što smo snimili jednu stopu filma. Pričali smo o kontrastu dobra i zla, svijetla i tame. Kako bismo u stvari iskoristili tamu, kako bismo počeli sa crnim listom papira paga obojali u svijetlo". Ovo će postati odlučujući trenutak Willisovog rada kamerom, čime je i stekao nadimak „Princ tame". Willis je rođen u Kvinsu, a njegov otac je bio šminker u Warner Brothers u Bruklinu. Kao dijete se zainteresovao za osvjetljenje i scenografiju a kasnije se odlučuje za fotografiju. Kao član US AFMPU-a četiri godine tokom Korejskog rata, rekao je: „Naučio sam sve što sam mogao o pravljenju filmova." |
Nakon odlaska iz vazdušnih snaga, proveo je nekoliko godina rada u marketingu, gdje je naučio da oblikuje svoj stil. Reditelj disident Aram Avakian je 1968. godine izabrao Willisa da bude direktor fotografije na crnoj kontrakulturi komediji End of the Road (1970). Ali bili su ti sjenčeni efekti – film noir sa prigušenim bojama – koji su postavili Willisa na put do slave, i natjerali Coppolu da ga unajmi za The Godfather.
Sa svojim mračnim tonom, izazvao je sumračnu atmosferu kriminalnog podzemlja koja je, u The Godfather II (1974), kontrastirana sa ozarenim scenama Sicilije i tonovima sepije Nju Jorka. Willis u filmu razvija stil osvjetljenja odozgo, ostavlja tamne djelove izbjegavajući taj mutan izgled pritom razaznajući crnu od najtamnije braon.Willis je ipak insistirao da priča uvijek diktitira snimanje. Na primjer, osvjetljenje u filmu Brando je bilo motivisano Marlonovom šminkom i djelimično jer je Coppola želio da počne film u tom nekom pećinskom setingu. Njegov odnos sa Allenom je počeo „blistavom živahnošću koju je Willis iznio u Annie Hall" (izjavila kritičarka Pauline Kael), nastavljajući sa bogatom teksturom crno-bijelog Manhattana (1979) sve do dokumentarca koji ismijava Zelig (1983) i na kraju The Purple Rose of Cairo (1985), čiji depresivan seting je evociran prigušenim tonovima filma. Allen je natjerao Willisa da uhvati kvalitet Gainnia Di Venanzoa na Fellinijevom 8½ za njegov Felliniesque Stardust Memories (1980), i kvalitet Svena Nykvista za njegove Bergmanom inspirisane filmove Interiors (1978) i A Midsummer Night's Sex Comedy (1982), a nešto kasnije, kada je pridobio Nykvista i snimatelja Carla di Palme i Michelangela Antonionija, otpušta Willisa. Willisov posljednji film je The Devil's Own (1997), takođe poslednji Pakulin film prije njegove smrti 1998. u saobraćajnoj nesreći. Što se tiče odluke da se penzioniše Willis je rekao sljedeće: „Dosadilo mi je da pokušavam da izvučem glumce iz prikolica i da stojim na kiši". Kada su, prije nekoliko godina, pitali Willisa o snimanju filmova digitalno, koji koristi Mitchell refleksne kamere i Panavision opremu, odgovorio je: „Životnost nije ista. Interpretativni nivoi pate. Digital je još jedna forma snimanja slike, ali neće zamijeniti razmišljanje". * Gordon Hugh Willis, snimatelj, rođen 28. maja 1931; preminuo 18. maja 2014 Ronald Bergan |
