Scena u kojoj Mek Marfi čeka red sa Idijenacem na elektrošokove, nudi mu žvakaću-gumu, on je uzima i kaže mu hvala, reakcijski kadar iznenađenja, nudi mu ponovo, ovaj kaže, voćne su, Oduševlejne... Sve si ih prešao, Mek predlaže da bježe zajedno, Kanada? ...

Tek pred kraj filma Indijanac je progovoriti iako mu je dijagnoza bila gluvo-nijemi mentalni bolesnik! To je veoma impresivna kreacija Vila Samsona, jedinog neprofesionalnog glumca među nosiocima važnijih uloga. Psihijatrijska klinika je tako postala samo okvir u kome se vrši sažimanje faktografiskih činjenica sa doživljajem i idejama samog Formana. Njega interesuje sterilnost i zatvorenost svijeta. To je krug u koji se može ući ali iz koga je veoma teško izaći. Čak i u ovakvim situacijama postoji hijerarhija i sistem koji obezbjeduje primat jednima nad drugima. Ako se prate sve Formanove implikacije nešto slično bi se moglo pokazati i na primjeru drugačijih institucija. To mu i daje mogućnost da ispituje ljudske odnose naspram uslova koje dozvoljava jedan takav hijerarhijski sistem. Takav kakav je uvijek je izvan čovjeka i pokazuje se kao snaga koja ga prisiljava na pokornost i određen na¬čin života. Ako na sve to pristajemo — može li se govoriti o ličnom pravu i sopstvenoj viziji slobode? Što će se dogoditi ako ne pristanemo na takvo odricanje od sopstvenog identiteta? Zar tortura koja se vrši nad Mek Marfijem nije izbor koji su za njega izvršili drugi a ne on sam?

Fabula je tako prerasla sopstvene okvire i postala u simboličnom smislu struktura odredjene stvarnosti. Zato se i ne može ostati samo na prikazivanju tog fizičkog sistema torture. Forman ga kompromituje time što stalno prikazuje provokantne situacije, što ima snage da taj očaj preobrazi u komediju, što se poigrava sa onim što obično izaziva sažaljenje ili ne trpi umjetničku analizu.

U njegovom podsmijehu ima i podteksta u kome je autorski stav veoma jasan. Ma koliko se zalagali da svako društvo prikažemo u savremenom svijetu kao idealno za njegove protagoniste, uvijek je moguće otkriti opsenu i laž, licemjerstvo i dvoličnost. Jer to je najčešće sistem represije i dogmi koje se javljaju u različitim formama i koje običan čovjek teško može da prihvati kao svoje prave životne uslove u kojima će dosegnuti i do lične sreće i slobode. Zar onda nije ironično što se stvaraju ti besprekorni azili i izmišljaju sve savršenije metode kojima će se liječiti oni koje bi ipak trebalo vratiti u društvo? Film nema samo intimnu dimenziju nego nosi sa sobom mnoge političke reperkusije i pokazuje koliko jedno djelo može da bude slojevito, kritično, nekonvencionalno i uznemirujuće. Ono djeluje upravo svojom autentičnošću kao saznanje. Nije bitno da li se sve to zaista tako i dogodilo, mada priča se u osnovi bazira na autentičnom dogadaju već da se čini moguće u našem vremenu. To je ono gdje Forman pokušava da prevaziđe svoja ranija istraživanja i analize ljudskih odnosa.

Po njemu stvarnost nije ono s čime se suočavamo u svakodnevnom životu već i ono što se može dogoditi. To podrazumijeva unutrašnju potrebu za mijenjanjem i traganjem za sopstvenim identitetom.

Ako smo i pogriješili, promašili život, došli u sukob sa realnošću ili samom sredinom, zar nemamo pravo da počnemo sve iz početka ili da mijenjamo i same odnose? Otuda objektivne činjenice se nikada ne mogu odvajati od unutrašnjih ljudskih reakcija, a njih For¬man tako jasno ugraduje u situacije da izraz bogati naše lično iskustvo i maksimalno aktivira svijest. To je veoma angažovan film i o njegovim vrijednostima se zato i raspravlja na tom suštinskom, ljudskom planu. Formalno, njegova filmska naracija je besprekorna u svojoj objektivnosti. Svemu onom što se dogada Forman daje životnu vjerodostojnost, određenost, ali i pomjera prema ljudskoj suštini. Zato ovaj nevjerovatno precizan i jednostavan izraz nadmašuje sebe tim mnogostrukim značenjima. Rijetko koji savremeni film je bio povod tolikim medicinskim, sociološkim, političkim i umjetničkim raspravama.

On se bazira na mnogostrukosti iskustva i Forman pokazuje da više nije moguće tumačiti čovjeka i njegove odnose u savremenom svijetu samo kroz naša intimna osjećanja ili stvaranje slika podstaknutih sopstvenim iskustvom i ličnim doživljajem. U ovom filmu, više ljudskosti pokazali su oni za koje društo kaže da su mentalno oboljeli, ludi, agresivni, pa čak i opasni po društvo nego to isto društvo koje je u ime zajednice ubijeđeno da u njihovom sličaju postupa pravilno i pravedno!?

Stoga se u »Letu iznad kukavičijeg gnijezda« neprekidno isprepliće to subjektivno. i objektivno, s tim što dominaciju nad slikom ne može da dobije ništa što nije vezano upravo za čovjeka i njegove životne potrebe. Ovo je zapravo neiscrpan film velikog umjetničkog dometa. Njegova metaforičnost, asocijacije, podsticaji, objašnjenja, angažovanost, izazovi i odgovornost dobijaju izuzetnu širinu i sveobuhvatnost. To mu daje unutrašnju snagu da se ne samo suprotstavlja onom što bismo željeli da prevaziđemo u težnji za očuvanjem ljudske slobode i pravom čovjeka na sopstveni izbor života nego i da dođe svojom cjelovitošću do determinizma koji je podjednako važan za pojedinca a i njegovu sredinu. Filmski jezik stoga nije samo sastavljen od refleksivnih reakcija već je ispunjen i potrebom da se uđe iznutra u sve slojeve i motive s tim što vizuelna autentičnost ne smije biti nijednog trenutka ničim dovedena u sumnju. Forman je u ovom svom djelu kondenzovao cjelokupno svoje stvaralačko iskustvo ali ga i prožeo sa svim onim čemu teži savremeni film. Ovaj stvaralački senzibilitet teži sintezi, transcendenciji no i je-dinstvu koje tako superiorno iskazuje. Zato je ovo mnogo više nego intuitivno saznanje — subjektivnost pred kojom niko ne može da iz-bjegne punu odgovornost. Sam izraz je tako bez ikakvih naglašenijih spoljnih intervencija promijenio svoj smisao, obogatio se snagom i problemima savremenog svijeta, ukazao na impresivnost uticaja koji može da vrši na naša opredjeljenja.

To ga je izdiglo iznad mnogih sličnih ostvarenja, učinilo neobično dragocjenim za otvaranje novih mogućnosti u sagledavanju svijeta, a istovremeno i afirmisalo kao izuzetno visoki domet ne samo Miloša Formana već i modernog filma.

U toj umjetnosti posmatranja i pamćenja, sa svojim filmovima, Miloš Forman je danas gotovo bez premca, jedan od najznačajnih svjetskih reditelja.

»Kada sam krenuo da radim Let, prijatelji su mu rekli: Ne diraj to, to će ubiti tvoju karijeru, ti to nećeš napraviti dobro, jer je to čisto Američka priča.Odgovor je bio: O čemu pričate, To je češki film, Za Vas je to dio američke literature, za mene to je stvarni život. Komunistička partija Čehoslovačke je bila moja Velika Sestra.

Vječiti sugob. Pojedinca i institucije. Mi ih pravimo, plaćamo takse da nas štite, a one se onda bore protiv nas. Taj sukob je dobar i za priču i za dramu u njoj.

Jedan od izazova ove priče jeste to, što treba da opisujete duševno oboljele u vrijeme kad ljekari ne znaju šta je duševno oboljenje.

U 'Letu' sam, u grupnim scenama, imao maksimalno dvije kamere, rekao sam direktoru fotografije, Hejskelu Veksleru jednom od najvećih u Americi,da želim da snimam glumca koji ne zna da je tog momenta u kadru.On se užasnuo , ali ne mogu sve da ih perfektno osvijetlim. Na snimanju možete imati jednog perfekcionistu,ili reditelja ili snimatelja,dvojicu nikako.

Uvijek uzimam onoga koji će najbolje odigrati tu ulogu, ako je uz to još i zvijezda super, ako nije, igraće neko drugi. Drugo ,ja dolazim iz Češke kulture gdje su nas političari odgajili da mrzimo zvijezde, jer su one onda popularnije od njih , koji žele biti najveće zvijezde.I tereće , na svu sreću nikad nisam mislio na komercijalni uspjeh filma. Direktor bolnice je naturščik, rakao sam mu, pričaj sa Džekom kao psihijatar,on će ti odgovoriti. Kad počnemo snimati, ti slijedi svoj instikt, prati priču, i trudi sa da je izvedeš što , uvjerljivije,što bolje.

Praktično sam živio s njima i mogu da vam kažem kako hodaju li kako govore, ali ne znam od koje vrste bolesti boluju. Ja mogu da definišem »duševno oboljenje« jedino kao nesposobnost prilagođavanja (u normalnoj mjeri ) napisanim pravilima koja se neprestano mijenjaju.

Ako ste nesposobni da obavljate te stalne promjene, vaša okolina vas naiziva ludim. Što, naravno naznačuje da je duševna bolest — društvena bolest. To je metafora za društvo. Promijenivši zemlju, ja nisam promijenio način gledanja. Na isti način posmatram stvari u Čehslovačkoj, u Americi ili u Francuskoj. Nije moj pogled surov. Surova je stvarnost.«(Miloš Forman)

Scena u kojoj Mek Mrafijev prijatelj Indijanac shvata da su ga ugasili, grli ga i oprašat se s njim, ne želeći da ga ostavi u takvom stanju, guši ga jastukom želeći da njegov duh ide s njim...

I u zadnjoj sceni ovog remek-djela, Indijanac lomi rešetke teškom mermernom pločom. Konačno, Mek Merfijev duh je oslobođen, najzad je otišao sa Indijancem u prirodu kao iluziju slobode.

Kadrovi pacijenta Teibera, koga je sjajno tumačio Kristifor Lojd, izuzetno dirljivo i potresno, sa tako bolnim vriskom i klimanjem glavom simbolizuju na kraju, ipak, njihovu osvetu i pobjedu .

Čovjek može biti uništen ali ne i pobijeđen!

Dr Radoslav T. Stanišić