Lucidno
INTERVJU: SENAD ŠAHMANOVIĆ & CLAUDIO BOTTINO, SCENARISTI FILMA SIRIN
Film Sirin je suptilna socijalna drama (sa primjesama mystery-triler zapleta) o kompleksnim ljudskim, posebno porodičnim, odnosima, gdje ništa nije crno-bijelo, ništa do kraja izrečeno. Ekspresiju te nedorečenosti, nagovještaja, tj. moć elipse, implicitnog, čitanja izmedju redova, bez objašnjenja sjajno vodi rad fluidne kamere (Aleksandar Jakonić), koja valovito i nijansirano, kao i muzika (Ivana Marovič), prati stanje uma protaginistkinje, koju maestralno tumači Danica Ćurčić. A za ovakav atmosferičan film ženskog senzibiliteta, povratak u zavičaj nakon dugog života dijaspore, je zahvalna i umiješanost ženskih prstiju u scenario.
Glavna naratvna linija je izvršenje testamenta i volje pokojnice u dijaspori koja želi da se izgradi crkvicu na porodičnom imanju pored groblja, čemu se protivi njen brat. Ipak, fokus filma su poremećeni porodični odnosi i otudjenost (brat-sestra, sestra-sestra, sestra-porodica, sestra-rodno mjesto i prijatelji...), ali i u načinu snimanja, u vizuelnom i verbalnom narativu, dominira ženski element, tj. 5 žena: protagonistkinja Natali Collins//Sanela, Sanja Djurdjević, pokojnica koja se ne pojavljuje u filmu i koje se niko iz sela ne sjeća, jer je „bila toliko neprimjetna“, po njihovim riječima (!!), uprkos čemu izvršenje njenog testamenta kao da nadgleda sve, unoseći neravnotežu i zaoštravajući već postoječe konflikte malog mjesta, advokatica šefica Valerie Fisher, Jasmina, Sanelina sestra, i najposlije Jasminina ćerka/Sanelina nećakinja, kao još neispričana budućnost (Hana...?). A tu su i ostale epizodne žene kao ključne vodilje narativnog nita: Andrijina žena (Jasna Djuričić), recepcionistkinja u hotelu (Lidija Kordić) kojoj „stalno nešto nedostaje, nešto da bi bila srećna“ i opštinska službenica (Tihana Ćulafić). Nasuprot muškim likovima (moćni, politički ili vjerski koruptivni ili moralno posrnuli), kao da su ženski likovi ti koji pronalaze načine za pomirenje ili makar pokušavaju da kominuciraju da bi pokorile otudjenost, kao da im je data veća vitalna pokretačka snaga. Sirin slika i otudjenost medju mještanima cijelog sela, nesposobnost komunikacije, izopačenost, koruptivnost glavnih igrača političke ili klerikalne scene, sveprisutnu melanholiju i nostalgiju za nečim izgubljenim, za nečim čega više nema ili je postojalo samo u imaginaciji (skoro kao u nekoj zabiti kod David Lyncha). Stalno se nešto gradi, pa onda ruši, stare kuće ostaju kao ruine, ničije zjape sa starim uspomenama i dotrajalim prašnjavim namještajem, priroda lijepa ali zapuštena, korov je svuda. Kao da ovaj korov postaje i slika komplikovanih ili izgubljenih „zavičajnih odnosa“.
Film je nakon premijere u Sarajevu prikazan na preko 10 međunardnih festivala, gdje je i dobio dvije nagrade. Bio je cronogorski kandidat za Oskara. Ali nedovoljna razvijenost distribucije u Crnoj Gori, nedostatak sredstava čine da film slabije dolazi do publike, jer distribucija filma se često oslanja na entuzijazam reditelja.
Camera Lucida: Tvoj film Sirin je premijerno prikazan u okviru Open Air programa na Sarajevo FF ( gdje si i prije par godina dobio pitching nagradu, a i na mnogim festivalima je dobio nagradu za scenario). Kakav je bio osjećaj – tebi i cijeloj filmskoj ekipi - doživjeti premijeru svog prvog dugometražnog filma baš na ovom festivalu, majprestižnijem u ovom dijelu Evrope?
Senad Šahmanović:
Film je brižljivo pripreman nekoliko godina. Za to vrijeme projekat je razvijan i selektovan na brojnim prestižanim festivalima i radionicama poput: Midpointa, Karlovih Vari, Sarajevo Fillm Festivala i drugih. Shodno tim selekcijama i pozitivnom imidžu koji je projekat zavrijedio tokom predprodukcije, potpuno je prirordno bilo očekivati da će film biti selektovan na nekom od pomenutih festivala. Premijera filma je poseban momenat za svakog autora, pored posebnog osjećaja što je to premijera debitinatskog filma, poesban osjećaj je bio prikazati film na tako značajnom festivalu poput Sarajevo Film Festivala, to je nešto što se pamti cio život.
Camera Lucida: Dugo smo čekali ovaj film, nekoliko godina nakon festivalski zapaženog kratkog filma Umir krvi. Scenario potpisujete Claudia Bottino i ti. Film je dugo i minuicozno pripreman. Obezbjeđivanje budžeta, ekipe, lokacija... šta je bilo presudno u stvaralačkom procesu da krene 1. klapa snimanja?
Senad Šahmanović: Mnoge okolnosti su uticale na početak snimanja. Kompleksan scenario koji je zahtijevao jedan poseban autorski pristup, pa onda i veliki produkcioni zahtjevi, koprodukcija sa 5 zemalja, pandemija KOVIDA-a je takođe uticala na odlaganja, pa moramo uzeti u obzir i zauzeća glumaca, zauzeća autorskog tima, sve je to su važan dio slagalice, koji treba sklopiti. A onda na red dolaze nisiki produkcioni kapaciteti, koji determinišu odabir saradnika, odnosno dužinu snimanja, to su sve nevidljivi problemi koji itetako mogu uticati na kvalitet snimanja a kasnije i filma. Pored svega ovog, moram da istaknem da je kreativni tim pregalaštvom, a prije svega vjerom i entuzijazmom učinio da film izgleda poput pravih evropskih Art filmova, a u prilog tome idu i priznanja kako stručnih žirija, kritike tako i bioskopske publike.
Camera Lucida: Film je suptilna socijalna drama (sa primjesama mystery-triler zapleta) o kompleksnim ljudskim, posebno porodičnim, odnosima, gdje ništa nije crno-bijelo, ništa do kraja izrečeno. Ekspresiju te nedorečenosti, nagovještaja, tj. moć elipse, implicitnog, čitanja izmedju redova, bez objašnjenja sjajno vodi rad fluidne kamere (Aleksandar Jakonić), koja valovito i nijansirano, kao i muzika (Ivana Marovič), prati stanje uma protaginistkinje, koju maestralno tumači Danica Ćurčić. A za ovakav atmosferičan film ženskog senzibiliteta, povratak u zavičaj nakon dugog života dijaspore, je zahvalna i umiješanost ženskih prstiju u scenario?
Senad Šahmanović: Za pažljivo nijansirane emocije i brižljivo građenu strukturu dugujem zahvalnost scenaristkinji Claudiji Bottino. Naše zajedničko iskustvo kako životno, tako i profesionalno je mnoogo pomoglo da se stvari predstave vjerodostojno, ona kao neko ko živi i radi u Parizu, pa je inkorporirala elemente života protagonistkinje na zapadu, a ja sam se bavio elementima života koji je protagonistkinja imala u Crnoj Gori.
Prema tome, naši različiti backgroundi su doprinijeli da vjerodostaojnije prikažemo kontraste i kompleksnost lika kojeg treba tumačiti, vrlo je važno bilo nijansirati stanja glavnog lika i elemente koji će pomoći protagonistkinji da razumije sve ono sa čim se suočava taj lik i na koji način ćemo izgraditi njen emotivni put.
Camera Lucida: Glavna naratvna linija je izvršenje testamenta i volje pokojnice u dijaspori koja želi da se izgradi crkvicu na porodičnom imanju pored groblja, čemu se protivi njen brat. Ipak, fokus filma su poremećeni porodični odnosi i otudjenost, ali i u načinu snimanja, u vizuelnom i verbalnom narativu, dominira ženski element, tj. 5 žena: protagonistkinja.Nasuprot muškim likovima (moćni, politički ili vjerski koruptivni ili moralno posrnuli), kao da su ženski likovi ti koji pronalaze načine za pomirenje ili makar pokušavaju da kominuciraju da bi pokorile otudjenost, kao da im je data veća vitalna pokretačka snaga?
Senad Šahmanović: Mislim da ima dosta istine u ovim opservacijama, da budem iskren, neke stvari koje ste primjetili u vezi muških likova su autentična zapažanja. Jer ako mi sa strane posmatramo sistem u kojem živimo, izdvojiće se elementi koje ste nabrojali, a tiču se moćnika. Mi napravimo nekoliko koraka unaprijed pa se onda vratimo puno više unazad, a za to dugujemo “zahvalnost” upravo narcisoidnim, mačistički, koruptivno - moralno posrnulim moćnicima.
Ponosan sam što sam uspio da napravim film sa snažnim ženskim likovima, bilo je pravo uživanje raditi sa njima. Volio bih da se elementi filma pretoče u našu stvarnost i da u budućnosti bude više žena na mjestima odlučivanja.
Camera Lucida: Sirin slika i otudjenost medju mještanima cijelog sela, nesposobnost komunikacije, izopačenost, koruptivnost glavnih igrača političke ili klerikalne scene, sveprisutnu melanholiju i nostalgiju za nečim izgubljenim, za nečim čega više nema ili je postojalo samo u imaginaciji. Kao da tvoj eliptični narativ i kamera suptilno prate i ovu vizuelnu nedovršenost „zavičaja“ i zavičajnih odnosa?
Sernad Šahmanović: Kada smo pisali scenario, željeli smo da izbjegnemo stereotipe, kada je savremeni balkanski film u pitanju. Želio sam da ispričam priču o ljudima koji su zarobljeni nostalgijom za prošlim vremenima, osuđeni sumornom sadašnjošću, te nemanjem jasne vizije kako bi njihov život u budućnosti mogao, trebalo da izgleda. Želio sam da napravim film o posljedicama rata, kakve sve to posljedice ostavlja na pojedince. O identiteskom limbu, ljudima koji su bili prinuđene da svoju egzistenciju traže negdje drugdje, da probaju da zaborave prošlost, da zaborave svoje porijeklo i probaju da započnu život ispočetka. Ali, to nije tako jednostavno, u novoj sredini su stranci, a u svom zavičaju takođe postaju stranci. Dakle, ovo nije samo priča o geografskom pripadnju, već je mnogo dublja.
