Lucidno FILM U VRIJEME PANDEMIJE KORONAVIRUSA / FILM AT THE TIME OF CORONAVIRUS PANDEMIC
INJA KORAĆ, festivalska selektorica i producentica
Glavnina svih audio-vizualnih projekata je zaustavljena ili u procesu potpune promjene pa tako i projekti na kojima sudjelujem među kojima su tri festivala iz regije, televizijska emisija na nacionalnoj televiziji i sjednica europske fondacije koja se trebala održati u Zagrebu.
Beldocs je dokumentarni festival u Srbiji koji se trebao održati početkom svibnja za koji pripremam dio selekcije no zbog korona virusa je otkazan za deveti mjesec. Zagreb Film Festival je u ovom trenutku prilično daleko (novembar) pa je teško govoriti o mogućim opcijama, a snimanja emisije na kojoj radim za HRT su otkazana. Kao vanjski suradnik Hrvatskog audiovizualnog centra radila sam na organizaciji redovne sjednice fonda Eurimages u Zagrebu koja je otkazana ali još uvijek se nadamo da će se održati u oktobru ukoliko zdravstvena situacija omogući dolazak delegata.
Motovun FF će se najvjerojatnije održati u svom terminu ali u neuobičajenoj formi. Za sada osluškujemo nacionalni i županijski stožer kako bismo mogli donijeti odluku koji ćemo oblik poprimiti. Svi filmski festivali ovih su dana suočeni s tri mogućnosti: otkazati, odgoditi ili realizirati festival online. Niti jedna od ovih opcija nije idealna. Otkazivanje nosi ogromne gubitke, za neke festivale u tolikoj mjeri da postoji mogućnost dugoročne ugroze njihove egzistencije. Odgoda je relativno nesigurna mjera jer nitko ne može garantirati do kada odgoda i hoće li uopće postojati mogućnost organiziranja događanja s velikim brojem ljudi u ovoj godini. Ukoliko od jeseni situacija bude mirnija, nastupiti će velika gužva u festivalskim kalendarima i kaos po statusu premijera – A festivala i nacionalnih premijera. Online opcija se čini kao pozitivno nastojanje festivala da budu prisutni u vidu podrške svojoj publici u ovim neobičnom vremenima no oni koji su se održali donose dva zaključka – prvi je da se unatoč očekivanju da ljudi kući imaju puno vremena pokazalo da publika nema vremena, bave se djecom, njihovom školom, obavezama, poslom od kuće. Drugi je da i oni koji imaju vremena, često nemaju novaca i orijentirani su na besplatni sadržaj.
A čini se i da smo uvučeni u gustu atmosferu krize u kojoj se usporavanje nije dogodilo samo na gospodarskoj i makro razini nego i na individualnoj. U kućnim karantenama dani prolaze u hipu a koncentracija je kratka. Atmosfera krize, priznali to ili ne utječe na nas i usporava naše sustave i kada nemamo obaveza. U svakom slučaju, kao festivalski selektor trenutno gledam i pripremam motovunsku selekciju kratkog programa. Neovisno o tome hoće li se održati u nekom neobičnom stanju realnosti s manjim brojem publike ili u digitalnoj online verziji, svakako će se održati.
Najveći problem u festivalskom aspektu industrije je činjenica da samo rijetke iznimke festivala imaju mogućnost zapošljavati na neodređeno. Uglavnom festivale kreiraju freelanceeri ili osobe koje na drugim mjestima realiziraju svoj status a festivale rade „usput“, što je strašno negativno za razvoj i profesionalizaciju. Obzirom na veliki porast broja festivala u zemlji ali i regiji trebalo bi staviti na dnevni red pitanje statusa ljudi koji se profesionalno bave organizacijom festivala. Nedavni pokušaji da „stručnjaci u kulturi“ budu uključeni u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika su netom prije ove krize počeli nailaziti na velike otpore. Diskurs je kontinuirano usmjeren prema onima koji bi se tako mogli „uhljebiti“ i ostvariti prava koja ne zaslužuju pa se spominje i političare koji su na pozicijama u kulturi (i koji će se sasvim sigurno snaći sa i bez statusa stručnjaka u kulturi), umjesto da se pozornost okrene ne ljude koji kreiraju važne sadržaje a čiji statusi ostaju neriješeni. U Hrvatskoj brojka od 70 festivala financiranih od nacionalnog filmskog centra znači da je njihova kulturna važnost prepoznata pa bi se trebalo pitati kako se opravdava apsolutna nezainteresiranost za status onih koji ih programiraju. U ovom kontekstu je kriza samo pojačala važnost pitanja koja su i inače neriješena no sasvim je sigurno da će kriza i prolongirati eventualno rješavanje.
Pozitivni aspekti krize nalaze se u faktoru suradnje, između ostalog u nizu industrijskih webinara koji se organiziraju svaki tjedan a tijekom kojih festivali koji su se trebali održati ili su se održali u online izdanju prenose svojim kolegama svoja iskustva. Vremena je uglavnom malo, našli smo se u potpuno novoj situaciji u kojoj su informacije od kolega koje dobivamo „u real time-u“ iznimno vrijedne. Sva naša prijateljstva, suradnje i zajednički projekti sada vrijede zlata.
Promjene će se dogoditi zasigurno ali kriza je pokazala i da se neki aspekti industrije neće promijeniti. Napokon dobivamo odgovor na pitanje hoće li digitalne platforme uspješno zamijeniti odlazak u kino. Organizatori festivala koji su održali svoja online izdanja kažu da su sada još sigurniji da kinoprikazivači mogu biti bez straha jer VOD odnosno online sadržaj nikada neće uspjeti zamijeniti kina, velika platna i kino iskustvo. Možda će se ukupno gledati više AV sadržaja, ali kino je nezamjenjivo. Kolege s festivala u Vilniusu, tome u čast su istovremeno u svim kino dvoranama u gradu pred praznim gledalištem prikazali novi film Xaviera Dolana kako bi podsjetili publiku da su njihova omiljena kina prazna, usamljena i na rubu egzistencije. Poručili su – jedva im se čekamo vratiti!
Sales agenti i nositelji filmskih prava nalaze se u sasvim novoj situaciji obzirom da su uobičajeno za svaki naslov tražili prvo festivalsku premijeru pa ako je moguće kino distribuciju a često i TV prikazivanje prije VOD platforme, a sada potvrđuju svoje najnovije filmove za „VOD festivalske premijere“. Postoji čitav novi set pravila koji kaže – samo platforme s nacionalnim geo-blockingom, ograničenim brojem gledanja, kao i plaćanjem ulaznica mogu dogovoriti velike i važne filmove. Na festivalima je da balansiraju između nosioca prava koji žele naplatu ulaznica kao potvrdu ozbiljnosti i publike koja u velikoj količini besplatnog online sadržaja nije sklona plaćati za filmove.
Za kraj, istaknula bih sjajan primjer online projekta festivala kratkog filma, koji je svojevrsna sinergija svjetskih festivala kratkog filma. Enrico Vanucci, savjetnik kratkog programa za venecijski filmski festival te programer Torino Short Film Marketa, pokrenuo je iz svoje talijanske karantene online festival My Darling Quarantine Short Film Festival u čijoj selekciji imamo čast sudjelovati kolega Andrej Korovljev i ja. Ideja ovog programa, u kojem sudjeluju selektori nekih od najboljih europskih festivala, je da se uz kratke filmove distopije odmaknemo od neuobičajene, povremeno mentalno i emotivno zahtjevne svakodnevnice i nasmijemo, zamislimo ili uplašimo nečega što nije realnost nego fikcija, proizvod ljudskog duha.
Kratki filmovi se nalaze na platformi Talking Shorts gdje su besplatno dostupni na rok od tjedan dana. Glasuje se za najbolji film tjedna a istovremeno i prikupljaju donacije od kojih će se polovica sredstava donirati Liječnicima bez granica a druga polovica organizacijama nezavisne kulture. Festival možete pratiti na ovom linku:
DANA BUDISAVLJEVIĆ, rediteljka
U Zagrebu je pored pandemije 22.3. bio i jak potres koji je oštetio gotovo sve kuće u centru grada i mnoge kulturne i javne institucije koje su nužne za obavljanje poslova u kulturi, od administracije ddo izvedbe i izlaganja odnosno projekcija. Obustavljena su sva snimanja. Prvi je otkazan festival ZagrebDox koji je trebao bii početkom ožujka, a nakon njega i svi drugi festivali koji su se trebali dogoditi u travnju i svibnju. Moguće je da ćemo početi s nekim kulturnim događanjima na otvorenom u lipnju. Naravno, bez inozemnih gostiju, samo za domaću raju i na distanci. Mislila sam u početku da će privremeni lock down biti neko vrijeme malog odmora, predaha, gotovo da sam mu se veselila, ali ubrzo se to vrijeme počelo pretvarati u agoniju. Niti je bilo tko koga znam mogao kreativno razmišljati, čitati knjige ili gledati filmove, makar se odjednom puno toga ponudilo u on-line varijanti. Pokušala sam gledati kazališne predstave on-line, ne ide nikako. Kako pored autorskog posla redateljice, vodim i jednu malu producentsku kuću, odmah su iskrsla pitanja od čega čemo živjeti, kako ćemo isplatiti plaće, kada će se moći realizirati planirani projekti. Država je već u travnju uskočila s mjerama pomoći da svaki radnik ima minimalac od 530 eura. Grad Zagreb pogođen potresom, potpuno je obustavio bilo kakvu isplatu programskih sredstava. Ukratko, u banani smo. Tješila sam se dobrim stranama korone, oporavkom prirode. Onda mi je umro ujak. Smrt u doba korone i sprovod drage osobe, nešto je najčudnije i najbizarnije što sam ikad doživjela. Sporvod bez ljudi, bez cvijeća, bez zagrljaja utjehe. Prva misao mi je bila da ćemo ovaj sprovod morati ponoviti u neko drugo vrijeme. Da ova predstava nije vrijedila.
Ono što se lijepo dogodilo za mene je da su HRT i RTS, hrvatska i srpska nacionalna televizija emitirale moj film DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ u prime time-u, 22..4., na dan kojim se obilježava proboj posljednih zatočenika Jasenovca i sjećanje na sve žrtve ustaških zločina i Holokausta. To je bilo prvi put da su te dvije televizije prikazivale isti film na isti dan. Prema našoj procjeni i brojkama koje smo dobili, 2.5 miliona ljudi je vidjelo film. Facebook je gorio od komentara. Mnogi su u tome vidjeli nadu da nam se sprema neko bolje vrijeme, s više razumijevanja i poštovanja među narodima.
Regionalno: To nitko ne može znati. Da li će se sve promijeniti ili ćemo se brzo vratiti na staro? Meni se čini da je jedino što možemo jest zamišljati sve moguće opcije kako bi bili spremniji za sve varijante i uvjete. Sigurno je da će se u ovoj godini proizvesti daleko manje filmova nego je planirano. To ne smatram nužno lošim za njihovu kvalitetu i vidljivost, ali brinem od čega će ljudi u filmskoj industriji živjeti.
Po meni se u svijetu snima previše filmova. Na velike svjetske festivale poput Cannesa i sličnih, dolazi po 7.000 filmova u jednoj godini. Pa tko to može sve odgledati, odabrati? Selektori uglavnom sve gledaju na laptopima po hotelima i u avionima. To nije ono zašto radimo filmove. Po meni tu mora doći do neke bolje raspodjele, boljeg upravljanja tim resursom.
Ono čega se generalno bojim jest da ne postanemo potpuno digitalno društvo, da se sve događa on-line, dok sjedimo u svojim dezinficiranim sobama, a nadzorne službe prate svaki naš korak i pogledani sadržaj. Ako je korona donjela takav zaokret svijetu, onda ću s malom ušteđevinom otići živjeti na selo i umjesto filmova gledati kako raste salata u vrtu, umjesto s ljudima pričati sa životinjama. Spremna sam i na tu opciju.
