Intervju ARSEN OSTOJIĆ
Apsurd rata
| Apsurd rata
Sa tri dugometražna filma (Ta divna splitska noć, 2004, Ničiji sin, 2008 i Halimin put, 2012), Arsen Anton Ostojić je postao jedan od, istovremeno, najuspješnijih i naoriginalnijih filmskih autora u regionu. Svi filmovi su dobitnici brojnih medjunarodnih priznanja i nagrada: Ta divna splitska noć proglašen je za najbolji hrvatski film, a najnoviji Halimin put, za svega nekoliko mjeseci, trijumfovao je na više medjunarodnih festivala, sa već osvojenih 17 nagrada u trenutku našeg razgovora. Sva tri filma su estetski različita (Ta divna splitska noć je crno bijeli film sa stilizovanom fotografijom i skoro Godard-ovskim montažnim skokovima, Ničiji sin i Halimin put su stislki različiti hibridi cinema veritéa i melodramskog zapleta), ali dijele i neke sličnosti koje ističu Ostojićev originalan autorski rukopis. Narativnu strukturu karakteriše česta upotreba flashbackova i izbjegavanje konvencionalne linearnosti, a u tematskom smislu, filmovi bi se mogli opisati, bez redukcionističke intencije, kao nijansirani prikaz ljudskih sudbina koje oblikuju istorijski i društveno-politički narativi. Autor snima novi dugometražni film svake četvrte godine, čemu se razlog može naći prije u temeljitom i pedantnom pristupu organizaciji, posvećenosti projektu i regionalnim finansijskim teškoćama filmske produkcije, nego u nekoj cikličnoj kontingenciji. Najnoviji film, Halimin put, koji sam prvi put vidjela, kao članica žirija Cinéfemme na FIFA Festivalu u Monsu, u Belgiji, gdje je film osvojio nagradu našeg žirija, Grad prix festivala, i nagradu za najbolju žensku ulogu Alme Price, priča je o Halimi, bosanskoj izbjeglici koja traga za kostima usvojenog sina. Samo analiza krvi može može pomoći u DNK identifikaciji sinovljevih ostataka, a put do biološke majke je ne samo težak i dramatičan, već otkriva i najgnusnije i najsurovije moguće zločine iz ratne prošlosti, čija je žrtva Halimina uža i šira porodica. Scenario, koji potpisuje Feđa Isović, inspirisan je životnom pričom Zahide i Muharema Fazlića iz Prijedora, čiji je usvojeni sin Emir ubijen 1992. Dvadeset godina su tragali za Emirovom biloškom majkom, koja je odbijala da dâ krv za DNK analizu. U fikcionalizovanoj filmskoj priči, Halima je jednako uporna kao i protagonisti stvarnog života, odlučna na svom putu u pronalaženju sinovljevih ostataka, što sugeriše i sâm naslov filma. Ostojić, čija je dominantna preokupacija cjelokupnog filmskog opusa, tako rijetka i hrabra u regionalnoj filmskoj produkciji - najčešće sklonoj olakom »zaboravljanju« društveno-istorijske stvarnosti u cilju proizvodjenja lakih vidova zabave (jer narodu je potrebna zabava i relaksacija od teške i turobne nedavne prošlosti) - suočavanje sa (daljom ili bližom) prošlošću, sa protagonistima koji postaju žrtve dominantnih istorijskih narativa, ovdje se pokazuje i kao uvjerljivi hroničar jednog vremena, ali i satirični kritičar kako lokalne, tako i internacionalizovane društveno-političke stvarnosti. Posebno je ironizovan birokratski žargon lokalno-medjunarodnog mixa autoriteta u identifikaciji ratnih žrtava, sa frazama poput »positive matching report« - u slučaju odgovarajuće pozitivne DNK analize - u skoro dokumentarističkim stravičnim scenama ogromnih prostora sa poređanim ljudskim kostima, označenih šiframa i brojevima. Autorski sarkastični verbalni komentar ne umanjuje snagu emotivnog naboja scena u kojima majka traga za »šifrom« svog sina, koji za administrativne autoritete prestaje postojati kao ljudsko biće i postaje samo još jedna »šifra, broj« masovne grobnice u kojoj treba pronaći »positive matching report« između kostiju i rodbine. Majkino milovanje lobanje pronašlog nestalog sina – kakav paradoks rata! – tako poprima dimenzije antičke tragedije vizuelno neprikazivog, ali kognitivno i emotivno doživljenog. U traganju za nacionalnim, etničkim, religioznim, ili pak biološkim identitetom, čovjek usvaja društvene norme bez promišljanja, što autor suptilno kritikuje u ironičnim komentarima. U Ničijem sinu, na primjer, pitanje vozača upućeno predsjedničkom kandidatu, 'uzornom gradjaninu visokog morala', usred izborne kampanje, »Šefe, 'oćemo li opet o moralu?«, reflektuje dobro pripremljenu marketinšku političku propagandnu ploču koja, zbog trulosti, ponavlja isti zvuk. Ipak, izbor koji ostaje gradjanima je sužen. |
{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Filmski reditelj, scenarist i producent Arsen Anton Ostojić rođen je u Splitu 1965. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je 1991. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku filmske i TV režije. 1987. godine nagrađen je Rektorovom nagradom za najboljeg studenta Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao na poslijediplomskom studiju iz filmske režije i produkcije na New York University-ju u New Yorku 1994. godine. Nagrađen s više nagrada, uključujući i sveučilišnu stipendiju kao najbolji student poslijediplomskog odsjeka 1993. godine, te Warner Bros. nagradom iz produkcije.
Njegov prvi dugometražni igrani film, za koji je napisao i scenarij, TA DIVNA SPLITSKA NOĆ (2004.) osvojio je ukupno 24 domaće i međunarodne nagrade i priznanja; između ostalih nominiran od strane Europske filmske akademije za nagradu Discovery-Fassbinder kao najbolji prvi ili drugi film u Europi u 2004. godini. Film je sudjelovao na oko 40 međunarodnih filmskih festivala, otkupljen je za distribuciju u SAD-u, te je bio i hrvatskim predstavnikom za nagradu "Oscar". U anketi časopisa "Hollywwod" 2005. godine izabran je kao najbolji hrvatski dugometražni igrani film u posljednjih 5 godina, a u anketi Jutarnjeg lista iz 2008. godine izabran je kao jedan od tri najbolja hrvatska filma od osamostaljenja. 2008. godine režirao je svoj drugi dugometražni igrani film NIČIJI SIN prema istoimenoj drami Mate Matišića. Film je nagrađen je sa 6 Zlatnih Arena u Puli, izabran je za hrvatskog predstavnika za nagradu Oscar. Film je osvojio 16 domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, te je bio prikazan na 20 filmskih festivala. 2012. režirao je i producirao dugometražni igrani film HALIMIN PUT po scenariju bosanskohercegovačkog pisca Feđe Isovića. Film je između ostalih osvojio i Nagradu publike Zlatna vrata Pule na 59. Festivalu igranog filma u Puli s najvišom ocjenom u novijoj povijesti festivala. Do 4. mjeseca 2013. godine film je ukupno prikazan na 6 festivala i nagrađen je s 12 nagrada. Predavao je režiju na New York Film Academy, produkciju na Imaginarnoj Akademiji u Grožnjanu, kurseve scenaristike na Motovunskoj filmskoj školi, kurseve filmske glume na Susan Grace Cohen Acting Studio u New Yorku, te je tijekom 2002. i 2003. godine u svojstvu stalnog profesora predavao filmsku i video režiju u Salzburgu, Austrija, gdje je bio i šef Video odsjeka. Trenutno predaje filmsku produkciju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u svojstvu izvanrednog profesora. Od 2005. godine je član Evropske filmske akademije. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba za 2005. godinu i godišnje nagrade Vladimir Nazor za 2008. godinu. FILMOGRAFIJA: dugometražni igrani filmovi: {/niftybox} |
