21-23

{niftybox background=#f7faa1, width=375px} 

Senad Šahmanović rođen 1982 godine, završio je osnovne i specijalističke studije Filmske i TV režije na Fakultetu Dramskih Umjetnosti na Cetinju – Crna Gora. Tokom studija realizovao šest kratkih igranih filmova, tri kratka dokumentarna filma, nekoliko muzičkih spotova i reklama. Radio kao asistent režije na filmu i pozorištu. Učesniik mnogih radionica i panel diskusija vezano za film i televiziju. Studentski filmovi su prikazani na preko pedeset festivala u zemlji i svijetu. Najveći uspjeh postiže sa svojim diplomskim kratkim igranim filmom “Umir Krvi” koji je realizovao tokom specijalističkih studija 2014 godine. Film je prikazan do sada na preko 30 festivala u zemlji i svijetu (Odense Film festival, Busan Film Festival, Tampere Film Festival, Curta Cinema – Rio de Janiero, Teheran film festival, Izmir Film Festival, CyprusInterantional Short Festival, Oaxaca Film Festival – Mexico…) Film je osvojio nekoliko nagrada izdvaja se Grand Prix za najbolji film na prestižnom festivalu kratkog filma u Drami – Grčka, zatim na internacionalnom festivalu u Banja Luci Kratkofil Plus osvaja nagradu za najbolji regionalni film i tokom predprodukcije osvaja nagradu za nabolji “pitch” projekat na festivalu Prifest u Prištini – Kosovo. {/niftybox}

Antropološki fenomen koji je svojstven domaćem prostoru - krvna osveta je fokus kratkometražnog filma „Umir krvi“ mladog crnogorskog reditelja, Senada Šahmanovića. Ovim filmom, koji niže nagrade širom svijeta, Šahmanović dokumentuje istorijski fakt, i očigledan je uticaj Živka Nikolića. Odlučio je, kaže, da se uhvati u koštac sa ozbiljnom temom kao što je krvna osveta, a, da, pritom, napravi otklon od lokalizama, stereotipa, viđenih filmova i priča.  

S. Šahmanović: „Što se tiče istorijskog nasljeđa, mislim da naša zemlja ima zaista impresivnu istoriju - kolektivnu i pojedinačnu, tako da od nekih primjera iz prošlosti možete napraviti jedno divno i plemenito umjetničko djelo – čemu sam ja i težio i mislim da sam uspio u toj namjeri. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je Živko jedan od najznačajnih reditelja na prostorima bivše Jugoslavije i reditelj sa izuzetno upečatljivim stilom,  mislim da je svako poređenje sa njegovim djelom za mene kompliment. U svakom domaćem filmu ili većini filmova koji se snimaju na prostorima Crne Gore, ne možete pobjeći od njegovog rukopisa, složio bih se da postoje elementi koji se mogu uporediti sa njegovim filmovima ali isto tako postoje i drugi uticaji, a i na kraju autorski tim se potrudio da film ne bude kopija drugih filmova“.

Ipak, to što u 21. vijeku tretira temu kakva je običajno ubistvo, može da navede na pomisao da je, kao mlad reditelj, pribjegao temi za koju je siguran da „ima prođu“ kod publike. S druge strane je, ipak, aktuelna svakodnevnica koja većinu nas mori. Šahmanović, međutim, kaže da se „Umir krvi“ bavi posljedicama prošlosti i željom za osvetom od koje nikome neće biti bolje.

S. Šahmanović: „Te posljedice su na neki način zaustavile vrijeme u tom mjestu. Mislim  da se pojedinačni slučajevi u mom filmu vrlo lako mogu dovesti u vezu sa kolektivnim. Centralna ideja moga filma je oprost, mislim da svi trebamo više razumijevanja i oprosta, posebno na Balkanu. O aktuelnosti teme kao što sam naveo, događaji koji su se desili u bliskoj prošlosti itekako  opterećuju sadašnjost – mislim na zemlje bivše Jugoslavije, tako da se moj film implicitno bavi današnjim trenutkom i izuzetno je aktuealan“.

„Umir krvi“ nam se, zahvaljujući očiglednom pregalaštvu ekipe s kojom je Šahmanović radio, pretežno predstavlja slikom; dijaloga ima tek toliko da neupućeni u domicilnu etiku shvate povod jedne navodne smrti koja smišljeno provocira novo ubistvo. Zato Šahmanovića pitam da li, svedenošću dijaloga, sugeriše da svi mi današnji nijesmo ni kadri ni zreli za komunikaciju.

S. Šahmanović: „Minimalističkom upotrebom filmskih sredstava pokušao sam da gledaocu približim  dramu glavnih likova, smatram da je taj izbor sugestivniji i pokazao se kao vrlo efektan.

U svakodnevnom životu svakako je potrebno više komunikacije, uglavnom u današnjem trenutku svi se nosimo sa svojim problemima i nekad možda pokušavamo to da sačuvamo sami za sebe ne želeći da opterećujemo time druge ljude. Zdravo je pričati o svojim problemima, o problemima sistema,  mogućnostima, željama, isto tako mislim da nam treba više iskrenosti, empatije. Uvijek volim da čujem tuđe mišljenje, ako se nekad ne složim – razmišljam o tome“, povjerio nam se Šahmanović.

Njegov, za sad, najznačajniji film „Umir krvi“ je prikazan na brojnim festivalima: od Meksika, preko Finske i Irana do Južne Koreje.

S. Šahmanović: „Do sada, film je prikazan na oko trideset festivala širom svijeta, što je za mene kao mladog reditelja a, ujedno i  za našu kinematografiju izuzetan uspjeh.

{niftybox background=#8FBC8F, width=375px}Grand Prix  na festivalu u Drami – Grčka je ogroman uspjeh ne samo za mene i tim koji je radio na filmu već i za državu i filmske profesionalce iz naše zemlje, kad uzmemo sve okolnosti u obzir, članove žirija, selekcioni proces i reputaciju festivala, napominjem da je ovaj festival jedan od petnaest evropskih festivala sa kojeg odabrani filmovi ulaze u nominaciju za nagradu Evropske Filmske Akademije. Poslednji film sa prostora bivše Jugoslavije je osvojio Grand Prix prije nekih petnaestak godina, ujedno taj film je pobijedio i u Berlinu i imao izuzetan festivalski život“.{/niftybox}

I Senad, kao i većina crnogorskih stvaralaca, ima osjećaj da Vašem radu više pažnje pridaje Englez, Marokanac ili Kosovar, od bilo kojeg sugrađanina i kolege.

S. Šahmanović: „Nekad imam utisak da  se uspjeh moga filma i uspjeh mojih dvojice kolega više vrednuje vani nego ovdje, ne želim da vjerujem u to ali nekad se zaista stiče takav utisak.

{niftybox background=#8FBC8F, width=375px}Mislim da nekad ljudi nisu svjesni o kakvim festivalima je riječ i koliko je teško ući na festivale sa dobrom reputacijom, i slobodno mogu reći da se u inostranstvu među filmskim profesionalcima može čuti puno toga lijepog o  crnogorskim mladim rediteljima  što je zaista izuzetan uspjeh kada uzmemo okolnosti u kojima nastaju filmovi“.{/niftybox}

S obzirom na sve te okolnosti, uvijek se postavlja pitanje gdje crnogorski stvaraoci upoznaju svoju publiku i čega je ta publika željna.

S. Šahmanović: „Na žalost, filmske publike je sve manje a bioskopa skoro da nema, a biskopi su mjesta gdje bi trebalo da se srijećemo. Rijetke su prilike kada možemo pričati o filmovima nakon projekcija, ako izuzmemo nekoliko festivala. Tako da se sve uglavnom svodi na kafane – na žalost. Tokom projekcija filma volim da čujem reakcije ljudi i  nakon projekcija da čujem mišljenja.  Prva i osnovna funkcija filma je javno prikazivanje, prioritet su festivali i bioskopska distribucija.  Zavisi od filma do filma, ne može se generalizovati, sad da li je film pravljen za šire mase ili za manji broj ljudi, to zavisi od više faktora,  i na kraju koja je svrha pravljenja filmova ako ih niko ne vidi“, pita se on.

A, neke filmove, kaže Šahmanović, ne treba ni gledati.

S. Šahmanović: „Iskreno postoje filmovi koji loše utiču na moje raspoloženje, ne bih da zvučim arogantno ili pretenciozno, ali  izbjegavam da gledam filmove za koje mislim da nijesu vrijedni moga vremena i pažnje. Sa kolegama sam uglavnom u dobrim odnosima, tako da nijesam imao sličnih situacija. Najviše me nerviraju loši filmovi i filmovi rađeni iz niskih pobuda, sa autorima istih izbjegavam neku ozbiljniju komunikaciju“.

Razgovarala: Milica Minić