Elipsa na razini diskurza predstavlja retoričko i/ili naratološko izostavljanje riječi iz izjave ili izostavljanje nekih događaja u priči (Popović 2007: 179) prilikom čega se narušava pravilo linearnog toka fabule. Ovaj stilski postupak uveliko koristi i medij filma višestruko usložnjavajući poziciju recipijenta/gledatelja/ke prepuštajući mu/joj da sam/a odgonetne smisao događaja, otkrije dijelove priče koji nedostaju, prepozna radnju i smisao filma iz konteksta. Osobeni filmski prizori rediteljki Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić smješteni u 63 dokumentarne minute vrhunskog filma artikulišu teško izrecivu Traumu te time mijenjaju hijerarhiju uvriježenih svjetonadzora. Jak učinak proizvode toposi crno-bijelih sekvenci filma koji su kontrastirani osnovnoj narativizatorskoj dimenziji filma ali su ujedno i eliptična nadopuna traumatski neartikulisanog, horornog, demonskog – to su prećutani krikovi i boli žena koje su preživjele logore i mučilišta.

Filmom Prizivanje duhova¹ i potresnim svjedočenjima junakinja ispunjena je etička obaveza i potreba da se iskažu iskustva i stavovi o ratu, stoga ne čudi što film inicira borbu za ženska prava i globalni angažman u spriječavanju nasilja nad ženama. Poput književnosti koju su stvarale žene na području bivše Jugoslavije a koju sam okarakterizirala terminom žensko anti/ratno pismo, ali i filma koji također nosi snažni prefiks anti-ratni na dokumentaristički² način se evidentira i dekonsturiše ratna politika koja proizvodi strašne zločine. Evidentnim feminističkim angažmanom autorke proizvode etički ispravan film koji u najsnažnijoj dimenziji recepcije kao i osvjedočenoj borbi protagonistkinja postaje ključno odgovoran u borbi za pravdu. Jadranka Cigelj jedna od dviju žena koje u filmu svjedoče isprva čezne za osvetom ali preko samog čina pričanja i detraumatizacije svog iskustva ona preobražava osvetu u snagu prikupljačice dokumenata i ispovjednice kojoj se obraćaju žrtve pričajući svoja ratna iskustva.³ Silovanje⁴ do tada posmatrano kao nus-pojava ratnih događanja, zahvaljujući ženskom angažmanu intelektualki i umjetnica u medijima postaje javna činjenica, a pritisak feministkinja i advokatkinja na međunarodne organizacije i grupe rezultira definisanjem ratnog silovanja kao ratnog zločina protiv čovječnosti (1993). Statutom ICC-a (Međunarodnog krivičnog suda) usvojenog 1998. godine definišu se četiri zločina protiv žena za ratni zločin: silovanje u ratu, seksualno ropstvo, prisilna trudnoća i prisilna prostitucija (Mlađenović 2005: 22).

Početak rata 1992. godine za dvije prijedorske intelektualke-pravnice, prijateljice iz djetinjstva i protagonistkinje filma Jadranku Cigelj i Nusretu Sivac označava dokidanje života žene, ili kako sama Nusreta kaže života 'obične mondenke' i početak zatočeništva i mučenja u zloglasnom logoru Omarska. Iz vizure žrtve, putem svjedočenja glavnih junakinja filma, rediteljke Mandy Jacobson i Karmen Jelinčić bilježe povijesnu traumu čina zlostavljanja i silovanja prvenstveno kao etnopolitičkog i masovnog čina utemeljenog u/na patrijarhalnom konceptu nacije, feminiteta koji je ovjekovječen u svetosti figure i identiteta Majke Nacije, da bi interpretaciju sve vrijeme pratilo tumačenje ovog zločina kao zločina muškog spola i roda protiv ženskog. Filmom je re/konstruisano sjećanje kao element (ratne) povijesti ili proces re/konstuisanja ženskog ućutanog dijela historije koji nije p/određen muškom i kolektivnom. To sjećanje je snažan odgovor patrijarhalno(mizoginoj)-nacionalističkoj politici koja je kulminirala krvavim obračunima u ratu o čemu na najvišem nivou svjedoči upravo anti-ratna umjetnost žena južnoslavenske interliteralne zajednice.

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Filmom Prizivanje duhova i potresnim svjedočenjima junakinja ispunjena je etička obaveza i potreba da se iskažu iskustva i stavovi o ratu, stoga ne čudi što film inicira borbu za ženska prava i globalni angažman u spriječavanju nasilja nad ženama. Poput književnosti koju su stvarale žene na području bivše Jugoslavije a koju sam okarakterizirala terminom žensko anti/ratno pismo, ali i filma koji također nosi snažni prefiks anti-ratni na dokumentaristički način se evidentira i dekonsturiše ratna politika koja proizvodi strašne zločine. {/niftybox}

Silovanje je nasilni akt koji je logična posljedica seksizma (Ženski sud: Feministički pristup pravdi 2011: 199) i teški zločin protiv ličnosti koji podrazumijeva traumu. Trauma je iskustvo restruktuiranja identiteta a manifestira se dvostruko: fizička i psihička rana. Trauma nastaje na mjestu susreta rata i subjekta, a rezultat je društvene ranjivosti naših tijela. Tjelesna ranjivost se intenzivira u određenim društvenim i političkim okolnostima, posebno onima gdje nasilje jest način života, a sredstva za osiguranje samoobrane ograničena (Butler 2007: 69-84). Ponovna retraumatizacija i detraumatizacija pričanjem (i svjedočenjem) junakinje filma ogoljava do njihovog sebstva koje je povrijeđeno i zloupotrebljeno.

Žensko 'sastavljanje mozaika' – imperativ filma: Preživjeti i ispričati!

Vatra. Voda. I Žena. Kodiranje filma je višestruko. Žensko suprotstavljanje normama društvenog, tačnije patrijarhalnog poretka se označava kao neprihvatljivo i demonsko i suberzivno po hijerarhiju. Stoga ne čudi simbolika naziva filma putem kojeg se evocira snažno ukrštanje na relacijama nedozvoljeno-urađeno: nasilje/zločin, ćutnja/svjedočenje, zločin/kazna. Ovom svijetu binarnosti potrebno je nadodati i najopakiju muško/žensko te u kontekstu samog filma militantna neranjivost/seksualna ranjivost kao i javno (rat kao muški i javni projekt) / privatno(žena kao pozadinska učesnica i stradalnica rata). Filmom se prozivaju zločini, počinitelji, rat, indoktrinacija, društveni poredak ženske subordiniranosti. Film Prizivanje duhova je dokument o zločinu, daleko najstašnijem i najbešćutnijem. Jasmina Tešanović u eseju Balkan ne postoji (2004) obrađuje problem ratnog nasilja nad ženskim spolom/rodom u prethodnom ratu analizirajući koncept mizogene kulture insistirajući na činjenici da nijedna žena (silovana masovno ili individualno) u cilju etničkog čišćenja nije bila silovana kao bespolni čovjek. Suština zločina je u njenom polu, i tom zločinu treba suditi. Svakako da akterke filma i rediteljke insistiraju na etničkoj dimenziji ratnog nasilja i usmrćivanja, to je i mišljenje Nusrete Sivac: Ti ljudi su bili indoktrinirani, oni su mislili da smo mi krivi, da je to normalno, da tako treba da bude.

Veoma važan je i historijski proces militarizacije patrijarhata koji traje od kraja Drugog svjetskog rata, naovamo, megalomanskim pričama i partizanskim kultovima ratnih heroja što je osamdesetih godina rezultiralo povećanjem nasilja i silovanjem žena te sveopćim reprezentiranjem stava kulture, muškaraca i instutucija vlasti spram žene.⁵ Pored muške argumentacije zašto siluju žene koju je prezentirala Susan Brownmiller potrebno nadodati jedan izrazito patrijarhalan i u konktesktu jugoimaginarija, da je silovanje neugodna popratna pojava emancipacije žena (Drakulić 1984: 95). Militarizovana kultura osamdesetih godina, nacionalpopulističkog karaktera promovira sve oblike nasilja nad ženama bilo da je riječ o masovnom mediju kakav jeste jugoslovenski film ali tako i književnost, vicevi, kolokvijalni sinonimi za ženu (vulgarizmi) etc. U jugoimaginariju najvažnije mjesto samopotvrde identiteta imala je JNA, dok su se modeli jugomuškarca i jugožene reduplicirali zahvaljujući strukturama Moći baziranim na biološkim razlikama i konstrukciji roda. Društvena djelovanja na sceni propalog jugoslavenstva su generalno bila obilježena izrazitim seksizmom, spolnom segragacijom koju prati patrijarhalno uzdizanje muške i vojničke dominacije i vrijednosti.