Intervju        ELIJA SULEJMAN

    Elija Sulejman
    Elija Sulejman

    Iako se u opusu Elije Sulejmana nalaze tri zaista odlična filmska ostvarenja, ovaj palestinski reditelj najpoznatiji je po svom filmu "Božanska intervencija" koji je 2002. godine osvojio nagradu žirija u Kanu. Zbog specifičnog humora, često ga porede sa Žakom Tatijem i Basterom Kitonom, a taj humor koji je, kako kažu kritičari "između burleske i trezvenostu" mogao se prepoznati još u njegovom debitantskom ostvarenju "Hronika nestajanja", koji je osvojio nagradu za najbolji debitantski film na Festivalu u Veneciji 1996. godine. Pre omnibusa "Sedam dana u Havani" u kome se kao reditelj pojavljuje sa još šestoricom svojih kolega: Benisijom Del Torom, Loranom Kanteom, Huliojom Medemon, Gasparom Noe i Pablom Traperom, potpisuje scenario i režiju filma " Vreme koje preostaje", biografsku dramu koja je dobrim delom inspirisana dnevnicima njegovog oca i pismima njegove majke u kojima se preispituje nastanak države Izrael od 1948. godine do danas.

    Film "Sedam dana u Havani" je svetsku premijeru imao na Festivalu novog latinoameričkog filma 2011. godine u Havani, da bi sledeće godine bio prikazan i u Kanu na 65. Filmskom festivalu. Od kada je film krenuo u bioskopsku distribuciju, publika i poznavaoci prilika na Kubi, posebno u kubanskoj prestonici, tvrde da je upravo njegova priča "Četvrtak" prava slika tog sveta. Elija Sulejman je bio gost šestog izdanja Međunarodnog muzičkog i filmskog festivala Kustendorf koji je održan početkom januara 2013. godine na Morkoj Gori, gde je ovaj razgovor i vođen.

    CL: Reći ću vam na početku da sam imala priliku da film SEDAM DANA U HAVANI gledam u Havani, na Festivalu novog latinoameričkog filma. I tada sam mislila da je Vaša priča prava priča o Havani, da ste Vi osetili način na koji tamo prolazi vreme i to raspoloženje koje čovek ima u Havani?

    ES: Da, mada moram da vam kažem dve stvari tim povodom; pre svega, nisam imao nikakva predznanja o tom mestu na zemlji, nisam govorio jezik, nikada ranije tamo nisam bio, čak sam i sumnjao u to da želim da snimim taj film, jer sam se plašio da neću u tome uspeti... Plašio sam se da neću uspeti da ostvarim pravu meru bliskosti sa ljudima u Havani i da će taj film biti previše površan, bez ikakvog dubljeg upuštanja u suštinu. Običan turistički film, na kraju krajeva. Vreme za istraživanje, koje nam je bilo na raspolaganju, je bilo toliko kratko da ga je bezpredmetno i pominjati. Nešto manje od mesec dana. Za to vreme je trebalo da snimamo, napravimo kasting, da uradimo bukvalno sve. Imali smo samo pet snimajućih dana, što je takođe bilo strašno. Možda sam se, kada sam se suočio sa apsolutnim problemom, okrenuo preispitivanju sebe samog, što nema nikakve veze sa Havanom. Najveći izazov za mene, kada je u pitanju taj film, bilo je pitanje gde da postavim kameru. I to tako da ona ne bude ni suviše blizu, ni suviše daleko. Sa tim sam uspeo da izađem na kraj tako što sam morao da budem i bio sam najiskreniji prema sebi samom, a iskrenost sam preneo na temu svog filma. A tema je maleni portret tog mesta, nastao u neverovatno kratkom vremeskom razdoblju. To je bila prava strategija preživljavanja, zaista, jer sam bio prenatrpan sumnjama, pre svega u ono šta ću da odaberem i stavim na tu sliku, koja ne sme da bude egzotična, stereotipna slika tog mesta. Bio sam napet i pripravan, svestan da moram da budem u takvom stanju 24 sata dnevno. To je bilo baš teško snimanje, ali moram da kažem da sam iz čitavog posla izašao sa prilično pozitivnim osećanjem. I prema mestu na kome se sve dešavalo, uglavnom prema ljudima odande i nekako srećan jer ipak nisam izneverio svojim izborom. To je ono što sam i čuo od Kubanaca koji su gledali film. Mene su producenti zasipali porukama, pisali su mi da su ljudi aplaudirali tokom projekcije. Bio sam preserećan što sam tako nešto mogao da čujem.

    CL: Što se mene tiče, ja sam razmišljala o tome kako je lepo kada neko uspe da pronađe nešto što mu je blisko u temi kojom se bavi, zvaću Havanu temom Vašeg filma. Ja nikada nisam bila u Palestini, odakle Vi dolazite, ali sam imala utisak da ste u tom gradu, Havani, pronašli nešto za šta ste mogli da se vežete?

    ES:Nisam baš siguran da ste apsolutno u pravu. Nije razlog mog shvatanja šta se tamo dešava, rezultat moga porekla. Moguće je, ne poričem to, ali mi se čini da ukoliko postoji jedno mesto na svetu sa kojim bih mogao da uporedim Havanu, bila bi to Gaza. A ja niti sam živeo u Gazi, niti znam kako je u Gazi. Možda sam nekada davno, bio samo jednom u Gazi, ali kada sam tek počeo da reagujem, ili da bolje kažem upijam ambijent Havane, setio sam se Gaze, tog jednog jedinog puta kada sam tamo boravio. Mogu da Vam kažem da je osnovni osećaj koji imam kada su u pitanju i jedni i drugi, taj da su ljudi tamo blagi. I da imaju veoma razvijenu svest za onog drugog. Da se zbog te blokade, i unutrašnje i spoljašnje, na kraju krajeva auto - blokade, u kojoj žive i ljudi iz Gaze, oslanjaju jedni na druge. Niko tamo nije nezaštićen - niti će biti okupiran , niti će crći gladan. Postoji neka vrsta zajedništva. To sam osetio.

    Sto se ostalih stvari tiče, neću da se pravim pametan, to treba da se oseti, to mesto može da bude bilo koje mesto na svetu gde ste pružili ruku u cilju ostvariravnja bilo kakve komunikacije. Na tome sam zaista naporno radio. Kada to kažem, mislim da sam naporno radio na sebi, jer je sve to zaista bilo veliki test za mene. Nisam mogao da budem ni lenj ni osion, ni pretencozan, niti da pretpostavljam. Morao sam jednostavno da budem potpuno svestan svakog trenutka u kome sam se nalazio. A sve sam to radio sa ciljem da nikoga ne uvredim, da nikoga slučajno ne nagazim, da ni u kom slučaju nešto unapred znam. Svoju kameru sam držao na onom mestu na kome sam mislio da mi je dozvoljeno da budem.

    CL: Zanimljivo. Pre nego što počnemo priču i o Vašim ostalim filmovima, ja bih volela da mi kažete nešto i o iskustvu "snimanja u grupi" od sedmorice reditelja. Koliko ste dugo komunicirali međusobno i da li ste znali šta se dešava sa ostalim pričama?

    ES: Većina tih konsultacija bila je samo sa nekolicinom reditelja, ne sa svima njima, jer mnogi od njih žive jako daleko. Druge nisam čak ni poznavao. Razgovarali smo o onome što nas muči; o finansijskim ograničenjima, obavezama koje se tiču ugovora... Od samo početka smo znali da će sve to biti vrlo teško po pitanju produkcije...

    Takođe su nam se i snimanja preklapala, a nije trebalo da snimamo zajedno, trebalo je da snimamo jedan za drugim. Ali, zbog nekih grešaka u rasporedu, vrlo smo često završavali na istim mestima u isto vreme. Nije sve to bilo sasvim negativno, jer smo se nekada nas trojica ili četvorica lepo provodili, razmenjivali ideje koje nisu uvek bile vezane za film, već za neke životne stvari. U nekoliko navrata sam se našao sa Loranom Kanteom. On je bio mnogo efikasniji od mene, jer je i ranije odzio tamo. Čini mi se da je nešto i snimao ranije, sreo sam se i sa Gasparom Noeom, čini mi se. Da, preklapali su nam se temini.

    Drugo, kada sam počeo da radim na svojoj priči i kada sam ih zamolio da me odvedu na set, tamo sam zatekao Trapera kako snima i Emira ( Kusturicu, prim. autora). Tamo sam se malo "muvao" okolo sa Emirom, dosta smo ćaskali. Ne znam da li je bilo ikakve koristi od toga za film. To je bilo samo prijateljstvo, mada Emira poznajem od ranije. Samo smo se muvali okolo. Mogao sam nešto da pretpostavim kada je reč o nekim delovima priče, na osnovu predosećaja. Ali samo to. Možda je sa Loranom Kanteom bilo malo više od toga, jer smo nas dvojica baš razgovarali. Ja sam bio potpuno izgubljen. Nisam znao šta ću da radim. Sedeo sam na terasi hotela, pio i pušio, nisam radio apsolutno ništa. On je, međutim, znao šta radi. Trebalo mi je dosta vremena da se naučim kako da izlazim, nisam ni jezik govorio. Stalno sam mu se žalio, govorio da ne znam šta tu uopšte radim, nisam znao ni gde ni kako da idem bilo gde. Moglo bi se reći da sam sa njim razmenjivao neke utiske. Bilo je smešno, zapravo, jer me je svakodnevno viđao na terasi, smejao mi se i pitao me šta ja to radim. A ja nisam znao šta da radim.

    CL: Jeste li svesni da ste ipak uhvatili taj protok vremena? Specifičan upravo za Havanu? Ja ne znam ni jedno mesto na svetu gde je sve tako? 

     

    Previous-Page-Icon  13     Next-Page-Icon

    © 2010 Camera Lucida All Rights Reserved.

    Please publish modules in offcanvas position.