Festivals        LEON LUČEV

LEON LUČEV, DOBITNIK SRCA SARAJEVA ZA NAJBOLJU MUŠKU ULOGU:
Život je nekada zajebana stvar, ali predivna i najljepša moguća

 

Sanjam utopistički, svjestan sam, isuviše sam svjestan gdje živim i u čemu živim i svjestan sam da imam pravo živjeti vlastite snove.

Osim na vrhunske glumačke kreacije, navikao nas je i na uloge u filmovima koji se bave propitivanjem odgovornosti pojedinaca u zločinima počinjenim u ratovima devedesetih na Balkanu. Počevši od Brešanovih „Svjedoka“, preko Jasmiline „Grbavice“ i Drljevićevog „Muškarci ne plaču“, zaključno sa „Teretom“ Ognjena Glavonića, koji je nakon premijere u Kanu prikazan u Takmičarskom programu 24. Sarajevo Film Festivala i gdje je za ulogu Vlade, glumac Leon Lučev nagrađen Srcem Sarajeva za najbolju mušku ulogu.

Stravični povod za nastanak filma „Teret“ bio je zločin nad više od 700 albanskih civila koji su u hladnjači pronađeni na dnu Đerdapa. U filmu srećemo Vladu (Leon Lučev), vozača kamiona, koji tokom NATO bombarodovanja Srbije ima zadatak da preveze hladnjaču s čijim sadržajem nije upoznat. Čišćenje hladnjače nakon što je nalogodavcima isporučio „teret“, osim vonja leševa, otkriće mu i kliker, te ukazati da je među leševima bilo i djece. O tome šta će generacije očeva učesnika u ratovima ostaviti vlastitoj djeci u amanet je između ostalog ovaj prevažni i izuzetni film, koji je gotovo u cijelosti na Leonovoj igri, te Glavoniću osim na izboru teme i režiji, svakako treba čestitati na odabiru glavnog glumca.

S Leonom Lučevom o filmu, ljubavi i taštini za BUKU smo razgovarali u Sarajevu, jutro nakon dodjele nagrada.

Razgovarala: Kristina Ljevak 

Je li jutro nakon nagrade poput prijatnog mamurluka ili je drugačije?

Baš jutros pišem kolegici poruku o tome kako mi je teško da procesuiram i prihvatim sve lijepe stvari koje su se dogodile u posljednje vrijeme. Ponekad imam osjećaj kako se lakše nositi s lošim, nego kad se dešava lijepo jedno za drugim. Nije lako prihvatiti intenzitet tih novih osjećanja. 

Postoji li lična gratifikacija vlastitog uspjeha, van formalnih priznanja?

Ne znam, iskreno. Kao da još uvijek nisam došao do tog trenutka. Desio mi se i Lokarno, sve jedno za drugim i sve samo „udara“ ljepotom. Baš imam potrebu negdje stati sa strane, pustiti da to bude unutra i posložiti sve. 

U nekoliko navrata si spominjao kako je „Teret“ bio najteži film koji si snimao, i jedan od najvažnijih koji je uopšte snimljen. S obzirom na to da si igrao u nizu filmova koji se bave propitivanjem odgovornosti pojedinca u „našim“ ratovima, zar nisi oguglao?

Negdje je fizički bilo najteže. Po osjećanju onoga što je Ognjen gradio šest godina i čim se bavio, on je to u periodu snimanja meni stavio na leđa. Tako je i trebalo biti. I stvarno se osjeti na fizičkom nivou taj teret. Uz kreaciju uloge, uz svu ljepotu koju ti radiš, stalno osjetiš težinu svega toga čime se baviš i što prenosiš. Paralelno s tim je meni bilo u životu i ljepote. Neke stvari nikada nisu odvojene. Ali je bio težak projekt, padali smo s nogu, baš je bilo intenzivno.

Ako dobro računam, ovo je drugo Srce Sarajeva?

Tako je. Prije deset godina Slavko Štimac i ja smo podijelili Srce Sarajeva za uloge u filmu „Buick Riviera“. Deset godina poslije dobio sam Srce Sarajeva za „Teret“. E jebem ti, sljedeće će biti za neku veliku zajebanciju (smijeh).

Za urnebesnu komediju?

Da, za neku šegu i pošalicu. Za neku lakoću. Ma, na stranu lakoća, zaslužio sam ga (Srce Sarajeva, op.a.), nemam pitanja tu, kao što smo ga zaslužili svi koji smo radili taj film. 

Upravo sam htjela da pitam postoji li osjećaj neke vrste krivice kada, uslovno rečeno, nagradu dobiješ samo ti za nešto što je ipak rezultat kolektivnog procesa?

S jedne strane ima ogromna radost i ogromna sreća koju uopće ne osjetiš jer sam ja čekao da se proglasi pobjednik i na neki čudan način sam bio uvjeren da će i „Teret“ dobiti nagradu, i onda je trebalo neko vrijeme da prođe da bi prošlo i razočarenje što „Teret“ nije dobio nagradu, te da počnem prihvaćati da sam je ja dobio i da je to zapravo ista stvar.

Koliko su filmovi poput „Tereta“ ili „Muškarci ne plaču“ za tebe važni kao vrsta lične terapije, a koliko su bolni podsjetnik na vlastito iskustvo rata?

Nisam se nikada bavio izvlačenjem tih iskustava. Barem nisam imao potrebu do sada. Ta iskustva su tu, u meni, ona su zapisana u tom tijelu i oku, nemam potrebu kopati da bi ih otkopavao. Kad pričaš s nekim, osjetiš to. Uvijek se bavim emocijama i prioritetima koji su mi u tom trenutku prisutni. 

Sjetili smo se sada podjele nagrade sa Slavkom Štimcem. Za film „Muškarci ne plaču“ desio se svojevrstan presedan na festivalu u Herceg Novom kada je nagradu za najbolju mušku ulogu dobila cijela ekipa filma. Koliko je za „ansambl igru“ važno međusobno povjerenje i koliko je ono zapravo nužno da bi se došlo do rezultata?

Možeš napraviti dobru ulogu na vlastitoj kreaciji. Ali dobar film je zajednička kreacija, nešto što se dešava između svih vas koji radite. Kad smo snimali film „Bliskost“, Jelena Graovac, Bruno Lovrenčić i ja, puno je bio važniji prostor između nas nego ono što smo mi stvarali.

Taj prostor između je uvijek bitan. Kako doći do njega i kako mu se pustiti.

Gluma je neko puštanje trenutku, puštanje tome što je sada, puštanje sceni, partneru, redatelju. Tema puštanja meni je užasno bitna.

Kako sazrijevaš kao glumac i kako se mijenjaš, razne teme i faze prolaziš. Iz raznih prostora igraš. Zadnje što sam radio bila je neka vrsta vjere, vjere koja ne ovisi o ničemu. Pojam vjere, šta je to vjera... Od te vjere sve ovisi, s njom možeš kreirati sve, bez obzira na to hoćeš li raditi film, graditi kuću, trčati negdje... Sada se bavim temom puštanja, puštanja u kadru, puštanjima u prostoru, u životu. Puštanje mi je bitno jer bismo svi mi kontrolirali nešto. Živote, druge ljude i sebe. A mnogo je zajebanije pustiti se, pa šta bude.

U svim segmentima, ne samo na filmu?

Da, govorim prvenstveno o životu. Kontrola ima svoje granice. Granice nečega poznatog u čemu ti živiš. I tamo je ok. Većina ljudi tako živi. Međutim, šta se dešava kad idemo preko tih granica, u prostore koji nam nisu poznati, to ne znamo...

Je li rad na sebi, rad sa studentima, vođenje i učestvovanje u radionicama bio jedan od preduslova da igraš u toliko filmova, a nikada ne budeš isti?

Život je nekada zajebana stvar, ali predivna i najljepša moguća. Zajebano je to konstantno opstruiranje sebe, nečega konkretnog za šta bi se uhvatio da bi ostao živ. U svijetu koji tu konkretnost traži jer je tako postavljen. Ovaj svijet je postavljen konkretno. U trenucima kada ti izmičeš vlastitoj konkretnosti, to je užasno bolno. To stalno izmicanje čini te na neki način i nepredvidljivim. I nepouzdano pouzdanim. Jer slušaš sebe ili se trudiš slušati sebe. Zajebano je živjeti s tim. To dijelim radeći sa studentima. Kažem im da je to zajebano. Jer se gubi konkretnost i čvrstina koja je lažna. Ulazi se u neke osjetljivosti, a ljudi se boje puštanja. Pogotovo u u partnerskim odnosima je to često prisutno. Ako se ja pustim, šta će ovaj drugi, on se pustio, a ja nisam, šta će biti onda... Ljudi zaboravljaju da se mi nikada ne puštamo drugima. Mi se puštamo sebi.

U svakom puštanju otvaramo neki naš novi prostor. Ti prostori, jebi ga, nisu svi na diku i ponos, al' su naši. Nisam ja svugdje idealan, negdje sam i zajeban, negdje sam i pička, negdje sam kurčevit, samodopadan, tašt, užasno ljubavan... Negdje imam strahove, negdje sam prevarant... To su sve dijelovi neke osobnosti i nečega što je kreirano kroz nas i neki život. Nije sve lijepo, ali je naše. Možemo mi govoriti da nam nešto ne paše, ali, rođo, šta ti ja mogu, ne može sve da ti paše. Ti to nosiš, tvoje je. I to što ne paše ili paše je u osnovi neko prikrivanje ljubavi. Jer uvijek je ispod toga novi kapacitet ljubavi. Ali treba doći do nje, bez straha, sa prihvaćanjem i dijeljenjem. Ali kad se pustiš, dešavaju se predivne stvari. Ti i s ogoljavanjem rasteš.

Govorimo sada o emotivnom, a ne glumačkom partnerstvu?

Pa da, ali ne znam šta je samo emotivno partnerstvo. U mom partnerstvu, moja partnerica Jelena Graovac i ja radimo zajedno, kreiramo zajedno, pišemo zajedno i glumimo zajedno. Šire je nego emotivno, a obuhvaća emotivno. 

Koliko se u životu stvari nesvjesno odreknemo iz straha da se ne predamo, ogolimo, jer smo kukavice, da ne kažem nešto drugo?

Tada se odričeš života. Odričeš se povjerenja u život. Odričeš se vjere da je sve tu što ti treba. Odričeš se lijepih susreta s nekim ljudima i prepoznavanja. Iz nekog straha: „Jao, šta je sad ovo?“ Ljubav, jebi ga. 

Kroz radionice s djecom, kada bismo god došli do ljubavi, prošli kroz bol, kroz patnju, pa se isplakali, dodirnuli neke traume, i onda preko snova i igre ušli u ljubav, uvijek kao posljedica ljubavi bilo je osjećanje slobode.

Jer ta dva osjećanja su spojena. Ili su zajedno. I zbog toga je dosta logično zašto ovakvi sustavi u kojima živimo žele ljubav ograničiti na ono poznato jer kad bi svi ljudi bili u ljubavi i osjećali slobodu, ovo bi sve prestalo funkcionirati u roku od 24 sata jer bi neko rekao: „Pa ljudi čekajte. Stani malo, koga vi zajebavate, o čemu vi pričate? Šta je ovo? Može i drugačije.“

Sanjam utopistički, svjestan sam, isuviše sam svjestan gdje živim i u čemu živim i svjestan sam da imam pravo živjeti vlastite snove.