In Memoriam
Albert Maysles
|
Za razliku od savremenog cinéma vérité, praktičari direktnog filma su bili manji ideolozi i vjerovali su da kamera mora biti što manje nametljiva. Gledali su na svoj rad kao otkriće, kako se u stvarnosti ljudi ponašaju, prvo provodili vrijeme sa njima da ih upoznaju a zatim snimali način na koji žive svoje živote. Stavljali su akcenat na to da ništa nije iscenirano. Bilo je to „pozorište bez glumaca; predstava bez dramaturga". Možda je pomoglo i to što su oba brata, potomci rusko-jevrejskih imigranata rođeni u Bruklinu, Masačusets, diplomirali psihologiju prije nego što su postali reditelji. Nakon što je odslužio vojsku u tenkovskom korpusu tokom Drugog svjetskog rata, Albert je predavao psihologiju na Bostonskom univerzitetu. Ovaj predmet, istorija njegove porodice i interesovanje za fotografiju su ga inspirisali da motorom proputuje kroz Rusiju 1954. godine, fotografišući unutar bolnica za mentalno oboljele. Iako nije mogao da proda ovaj foto esej, CBS mu je dao 16mm kameru i neograničenu zalihu filma pod ugovorom da će mu platiti 1 dolar po razvijenoj stopi filma koju izabere da iskoristi. Maysels se vraća u Sovjetski Savez i pravi svoj prvi film Psychiatry in Russia (1955). Dvije godine kasnije, Albert i njegov brat snimili su Youth in Poland, snimak studentske pobune u Varšavi, koji su prodali NBC Universal-u. Nedugo nakon toga, Albert upoznaje reditelja D.A. Penibejkera, koji ga dalje upoznaje sa pionirima cinéma vérité Robertom Drewom i Rchardom Leacockom. Svi su otprilike bili vršnjaci i dijelili su sličan pogled na dokumentarni film. Njihovo prvo udruženje bio je film Primary (1960), snimljen tokom Kenedijeve kampanje protiv Hjuberta Hamfrija za nominaciju Demokratske partije u Vinskonsinu. Ovaj film je bio jedan od prvih američkih dokumentarnih filmova koji je kamerom uhvatio događaje „onako kako su se desili", sa vrlo malo narativnog oblikovanja. {niftybox background=#afdeb2, width=360px} Po Albertovom mišljenju „neko je morao da se probije kroz glupost dokumentaraca koji isključivo zavise od objašnjenja naratora i intervjua. Postoji svijet vani gdje stvari moraju biti posmatrane, trebaju biti posmatrane. A nagrada koju dobijate je pravi pogled na svijet bez filozofije ili tačke gledišta naratora ili korporacije".{/niftybox} |
Braća Maysels su zatim počela sa stvaranjem filmova o poznatim ličnostima, poput: Showman (1963), film o producentu Josephu Levinu, Meet Marlon Brando (1965) i A Visit With Truman Capote (1966), i svi filmovi ih predstavljaju u nježnom svjetlu bez ikakvog laskanja. Salesman (1968), na drugom kraju skale slave, se fokusirao na četiri Irca koji su išli od vrata do vrata i prodavali Bibliju. „Saznali smo da postoje četiri hiljade muškaraca koji prodaju Bibliju. I ono što je učinilo stvari zanimljivijim je činjenica da su je prodavali više kao proizvod nego neki duhovni testament. Kada smo bili djeca, bilo je toliko antisemitizma u Bostonu. Mislim da nije bilo dana da mi neki mali Irac nije prišao i rekao „Ajmo vani da se tučemo". Tako da je film u stvari način upoznavanja Iraca, iz jednog vrlo smislenog ugla. Odali smo im priznanje". Filozofija Mayselsa, da se kamerom uhvate stvari onakve kakve jesu, naišla je na probleme kad su braća, zajedno sa Charlotte Zwerin, snimili njihov najkontroverzniji film Gimme Shelter (1970), dokumentarac o besplatnom koncertu Rolling Stones-a održan u Altamont Speedway-u, blizu San Franciska u decembru 1969. godine, gdje su snimili kako je crnačka omladina fatalno izbodena od strane člana Paklenih Anđela. Mnogi kritičari su smatrali da je to bila exploatacija, neki su sugerisali da su reditelji saučesnici u ubistvu kako bi nakon snimanja profitirali od bioskopskog izdanja. Maysels, koji je sve sam snimao, uvijek je htio da bude dio kolektiva i često dijelio zasluge reditelja sa svojim bratom toncem i koproducentom, montažerima i drugim kamermanima. Kasnije u životu fokusirao se na portrete izvođača klasične muzike - Vladimir Horovic: The Last Romantic (1985), Ozawa (1985), dirigent Seiji Ozava, Jessye Norman Sings Carmen (1989) – kao i na ekološku umjetnost, sa Christo in Paris (1990). Takođe se po prvi put suočavao sa društvenim problemima, korežirao je sa Deborahom Dickson i Susan Frömke Abortion: Desperate Choices (1992), koji prati istoriju abortusa u SAD, i Lalee's Kin: The Legacy of Cotton (2001), afroamerička porodica koja pokušava da izađe na kraj sa siromaštvom. Oni su izbjegavali sentimentalnost tako što su dozvoljavali da ljudi govore za sebe. Maysels je bio protiv dokumentaraca koji su pokazivali pristrasnost reditelja. The Love We Make (2011) jedan je od poslednjih igranih filmova gdje se pokazao kao snimatelj i reditelj, baziran na 16mm crno-bijelom materijalu koji je snimio prateći Paula McCartnija kako se priprema za Koncert za Njujork u Medison Skver Gardenu, ubrzo nakon napada na Svjetski trgovinski center. „Kao dokumentarista, sa zadovoljstvom stavljam svoju sudbinu i vjeru u ruke stvarnosti. Što se više pridržavam stvarnosti to su moje priče iskrenije i autentičnije. Uostalom, poznavanje stvarnog svijeta je upravo ono što nam je potrebno da bi se bolje razumjeli i samim tim voljeli jedni druge. To je moj način da učinim svijet boljim." – izjavio je Albert na svom sajtu. Albert Maysels, dokumentarista, rođen 26. novembra 1926; preminuo 5. marta 2015. Ronald BERGAN |
