La double vie de Veronique:

Žena kao marioneta Apsolutnog
O vi, što željni slušanja u čamcu
malenu već isploviste za mojim
brodom što pjesmom daje pravac pramcu,
okrenite natrag ka obalama svojim!
Ne izlaz´te na pučinu jer ćete,
gubeć me, poći krivim putem kojim.
Vodom, kud prođoh, nitko još ne krete:
Minerva duva, Apolon me vodi,
devet će Muza Kola da me sjete!¹

Postoji biblijska priča o Svetoj Veroniki koja je svojom maramom obrisala okrvavljeno lice Isusa Hrista dok je odlazio na Golgotu. Na toj se istoj marami, kada je pogledala, pojavio Hristov odraz. Otuda i njeno ime Veronika: Vero - prava, Icon- slika, odraz.

„Možda to nema veze, možda ima, čitavog života osjećam da sam na dva mjesta u isto vrijeme. Ovdje, i još negdje. Teško je objasniti. Ali znam...uvijek sam osjećala šta treba da radim."

La double vie de Veronique je savremena, (anti)feministička adaptacija klasične priče o Dvojniku i otkrivanju pravog odraza žene u njenom složenom mikrokosmosu. O postmodernoj refleksivnosti i samopromišljanju bića te konačnom, (pred)određenom/slobodnom izboru koji oblikuje njen život, uvijek pod napadom očekivanja panoptičkog, muškocentricnog svijeta. Ovo je film koji govori o ženskom simboličkom u borbi za modus svog izražaja u dominantnoj muškoj kulturi - vapaj „individualnog subjekta" u determinisanim „socijalnim formacijama"². To je filozofska poruka o postojanju paralelnih univerzuma, ja bih rekla: paralelnih svijetova žene rastrgnute između sartrovske misije biti po sebi ili biti za sebe.

Veronique i/ili Weronika – ključni akcenti

Tokove udvojenog života glavne protagonistkinje režiser obavija oko motiva: pravi odraz. Film počinje slikom zvjezdanog neba uoči Božića koje Weronika, okrenuta na leđima, posmatra sa dječijim interesovanjem. Istovremeno, mala Veronique, melanholičnim pokretima³ opipava list - vjesnik proljeća, njegove „sitne kapilare i finu podlogu". Izvrnuta slika stvarnosti o kojoj ćuti providna loptica sa plutajućim zvijezdicama, slika izokrenutog svijeta, naličje zemaljskog, pratiće ih obije u najintimnijim trenucima melanholije i refleksije. Takva „izvrnuta" slika, baciće sjenku na odgovor: koja od njih je prava ili ispravna (u društvenom kontekstu): Veronique ili Weronika?

Na audiciji tokom posjete Krakovu, Weronika, mlada Poljakinja, dobija glavnu ulogu u Operi. U izlivu božanskih tonova arije koju izvodi, bolesno srca zamrzava njenu ekstatičku pojavu. Weronika je umjetnosti prinjela misionarsku žrtvu i umrla.

U tom trenutku, suptilno kadriranje erotizovane scene kojom gledalac uranja u svijet Veronique Kieslowski obilježava samo jednim trzajem lampe koja se pali u njenim obnaženim rukama. Jednostavan i tragičan momenat. Jedna je umrla da bi druga nastavila da živi (?!). U čvoru isprepletanog vremena "sa one strane dobra i zla", u vrtlogu sadašnjeg i budućeg, Weronika je vidjela svoj jasan odraz (drugu Veronique koja je bila u posjeti Poljskoj), i u mukloj tišini prizora nastavila da korača ka "snu". Iako je (sa)znala za postojanje „druge", ona je odlučila je da nastavi svoj put, na tragu transcedencije. Kao i demonstranti i ona se pobunila za ideju, misiju, poziv, biće za sebe, slobodu (da bira, prije svega!).

Smrt jedne označila je početak života za drugu - Veronique neće žrtvovati svoj život za sebe, jer iz „nesaznatljivih" unutrašnjih razloga, ona bira drugačiji, sigurniji, put po sebi. Weronika ostaje dosljedna svom pozivu ignorišući – opomene – probleme koje ima sa srcem (zbog kojih i umire), dok Veronique "izdaje svoj poziv i bira miran, zadovoljavajući život", objasniće Žižek. Ona dobija drugu šansu i ispravlja "tragičnu grešku" svoje dvojnice. Tragičnu, jer je izašla iz okvira dopuštene patrijarhalne halucinacije.

Veronique u rukama „Apsolutnog"?!

Kieslowski kroz portret Veronique / Weronike, na ekran prenosi apstrahovani dualizam fizičkog (čulnog) i metafizičkog (nadčulnog). U tokovima fizičkog, Weronika i Veronique nose istu emociju – obije su mistifikovane u svojoj putenosti. No, kako ću objasniti, i u ovom slučaju film „kodira erotsko u jezik dominantnog patrijarhalnog poretka"⁴. U aveniji metafizičkog, pojavljuje se razdjelna tačka koja prekida sličnost iskustava, tako bitna za određenje „žene" – sloboda! U tom kontekstu, sve počinje lutkarskom predstavom o balerini koja umire na pozornici pretvarajući se u leptira⁵. Scena dodatno začinjena nijemim škripanjem stolice na kojoj sjedi starica – vrišteći o prolaznosti, smrti, kraju. Bitni elementi refleksivnosti, pomenuti na početku, ovdje se očituju u svom najsavršenijem obliku: putem lutkarevih marioneta. Jer, posmatranjem marioneti gledalac postaje saučesnik u nedokučivoj tajni o životu koji zastrašujuće podsjeća na onaj Poljakinje Weronike, dok je fokus pogleda sve fluidniji. Taj osjećaj bestežinske heterotropije dugo prati gledaoca dok izmiče iz vremenskog u nešto himerično, gdje nazire velikog stvaraoca i velikog uništitelja u istoj ulozi - ulozi lutkara od čije volje zavisi život marioneta na sceni. To draži nadrealnost scene u kojoj se, kroz lutkarev odraz u ogledalu, pojačava osjećaj panoptičkog muškog prisustva, muškog pogleda i generalno muške moći. (Po)vezanost lutki sa pozornice izmješta se u stvarni život Veronique kroz priču u pertli. Lutkar Aleksandar je jedini kanal metafizičke komunikacije dvije Veronike. On, igrajući se Boga, svu emociju dualistickog slamanja Veronike prenosi u priču o: "Dvostrukom zivotu...". Iz tih razloga, u narednim redovima posebnu pažnu posvećujem ulozi i značaju muških figura u životu/ima Veronique/Weronike.