„Starija žena posjećuje svog unuka ,mladog ruskog vojnika,u jednom vojnom logoru u Čečeniji. "Ova jedna rečenica sažima cijelu radnju majstorskog rada Alexandra (2007),reditelja Alexander Sokurov-a. Ali koliko dubine i suptilnosti Sokurov stvara od ovih nekoliko riječi! Situacija ruskog vojnika u Čečeniji je već dovoljna da se dočara tragedija. Osim toga, tu je priča o odnosu između bake i unuka, koja se nastavlja Sokurova nježna istraživanja o vezama između Mother and Son (1997) i Father and Son (2003).

Baku majstorski igra 82-godišnja Galina Vishnevskaya, koja je već bila predmet Sokurovog dokumentarca Elegy of Life (2006), u kojem dominira svojim izražajnim licem.U Alexandra, Sokurov nam predstavlja ljepotu starosti bez sentimetalnosti, što je izuzetno rijetko u bioskopu gdje su stari, ako su vidljivi uopšte, tretirani kao veoma mudri ili veoma glupi, simpatičnih svjetlucavih očiju, ekscentrični ili groteskni. Vishnevskaya nije jedna od njih. Ona igra odlučnu, trezvenu staricu koja ne traži žaljenje. Za razliku od filma Amour Micheal Hanekea,u kome se starost povezuje sa oronulosti i smrti i istovremeno pokazaje kako su stariji ljudi tretirani u bioskopu.

U drugim umjetnostima, postoje nevjerovatni primjeri predstavljanja starosti, a jedan od najmoćnijih je Michelangelov patrijarhalni Mojsije u crkvi San Pietro u Vincoli, u Rimu, koji prkosno zuri u turiste koji su se okupili oko njega. Shakespeare, koji je rodjen iste godine kada je Michelangelo umro, dao nam je Kralja Lira - ''Vi me ovdje, bogovi, gledate, jadnog starca, bremenitog i starošću i bolom, dvostruko bijednoga!

U slikarstvu, slike starih ljudi su bile uobičajene u 17.vijeku, naročito u Rembrandtovim dirljivim portretima starih muškaraca i žena, uključujući i njega, gdje bore i ostali znaci starosti nisu umanjeni, već pažljivo zabilježeni, tako da samo lice postaje dirljivi lokus emocija, karaktera i temeramenta.

U poeziji 20.vijeka, T.S. Eliot („Tu sam, evo, starac u sušnom mjesecu") i W.B. Yeats („Stаri čovjek je sаmo jednа kukаvnа stvаr, dronjаv kаput nа štаpu") bili su očarani šestim dobom, u Shakespeare-ovom smislu, dok je Samuel Beckett, najviše od svih umjetnika, bio spreman da prodre u 'posljednji prizor od svih', u 'drugu djetinjastost i prosti zaborav, bez zuba, bez očiju, bez ukusa, bez svega."

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Istorija filma ima manje sjajnih primjera. Da li je to zbog toga što su producenti svjesni da su bioskopske publike, čija je prosječna biološka starost oko 24 godine, više zainteresovane za Sumrak Trilogiju nego za sumrak godina?Da li je to zato što stari ljudi 'nisu sexy'? Ovo zanemarivanje ili iskrivljena pažnja bioskopa je simptom ravnodušnosti društva prema starim ljudima. {/niftybox}

Last Laugh (1924) govori o portiru u jednom luksuznom hotelu, ponosan na svoj posao i uniformu, koji je uklonjen sa dužnosti zbog starosti i postavljen kao radnik ispred toaleta. Fim koji je izgradio međunarodnu reputaciju F.W. Murnaua, bio je usmjeren na fizičko prisustvo i ekspresivno izvodjenje Emil Jannings-a.

Film Make Way for Tomorrow (1937) reditelja Leo McCarey je jedini veliki holivudski film o starima, koji počinje jednostavnom biblijskom zapoviješću: "Poštuj oca svoga i majku svoju", i nastavlja sa prikazivanjem kako ovo nije poštovano. Stariji par (Victor Moore, Beulah Bondi) su primorani da se razdvoje kada izgube kuću i nijedno od njihovih petoro djece neće da ih prihvati oboje. Izuzetan film McCarey-a, ne baš uspiješan tada, uticao je na film Tokyo Story (1953). U remek djelu Yasujiro Ozu, stariji par (Chishu Ryu, Chieko Higashiyama) posjećuju svoju djecu i unuke u Tokiju, ali su oni takvi da osjećaju da su im na teretu. Ova sjajna, nježna, srceparajuća i perceptivna istraga napetosti unutar porodice, starosti i generacijskog jaza, premijerno je prikazana u SAD 1972. godine, skoro 20 godina nakon što je napravljen.

U filmu Umberto D (1952), stari penzioner, zbog nemogućnosti da plati stanarinu, prinuđen je da pomisli na prosjačenje i samoubistvo. Film posvećen ocu, koji je označio kraj neorealizma reditelja Vittorio De Sica, jedan je od njegovih uticajnijih filmova, koji izbjegava prostu saosjećajnost. Prošao je loše na blagajnama, jer se priča o starosti, usamljenosti, duhovnom i materijalnom siromaštvu nije svidjela publici iz 1952. godine, koja je jedva čekala da prigrli obećano ''ekonomsko čudo''.

Ballad of Narayama (reditelja Keisuke Kinoshita 1958.godine i Shohei Imamura i 1983) je doveo temu do logičnog zaključka. Alegorijska priča opisuje običaj, u udaljenom selu u sjevernom Japanu, koji zahtjeva da stara osoba po navršenoj 70-oj godini, bude ostavljena na planinskom vrhu.

Film Ikiru (1952), reditelja Akira Kurosawe, prikazao je sterilno društvo u kojem stariji službenik (Takashi Shimura), otkrivajući da je u odmakloj fazi raka, provodi svoje poslednje mjesece pokušavajući da pronađe smisao u životu. Starost je, takođe, nepokolebljivo viđena u Kurosawa-inom filmu Ran (1985), njegovoj raskošnoj verziji King Lira, i Rhapsody in August (1991), u kojem se 86-godišnja baka prisjeća bombardovanja Nagasakija, u kojem je umro njen muž i ostali članovi porodice.

Divlje jagode (1957), Ingmar Bergman-ovi osmjesi i suze jednog ljetnjeg dana, ležeran je i moderan film o moralnosti sa izuzetnim oproštajnim nastupom 78-godišnjeg Victora Sjostroma, koji je Bergmanov prethodnik kao najveći švedski reditelj. U skorije vrijeme, stari ljudi su bili fokus filma Voyage to Cythera (1984), reditelja Theo Angelopoulosa, u kojem se jedan stari čovjek vraća u Grčku, nakon više od 30 godina izgnanstva u Sovjetskom Savezu i pokušava da se pomiri sa svojom zemljom i porodicom koju jedva poznaje. Pohvala ljubavi (2001), vizuelna poema Jean-Luc Godard-a, prikazuje stariji par čiju istinitu životnu priču o ljubavi i junaštvu tokom nacističke okupacije, kupuje holivudski studio. U filmu I Want To Go Home (2001) reditelja Manoel de Oliveira, Michel Piccoli ostavlja snažan utisak kao glumac koji se bori sa starosti i odbija da mijenja svoje principe, a u Belle Toujours (2006) ponovo posjećuje ulogu koju je odigrao skoro 40 godina ranije u Belle de Jours.

Većina holivudskih zvjezda nije bila voljna da prihvati starost, ako izuzmemo Henry Fondu i Katharine Hepburn u On Golden Pond (1981) i Paul Newman i Joanne Woodward u filmu Mr and Mrs Bridge (1990), James Ivory-a. Jedini američki glumac koji dosljedno prikazuje stare ljude, bradavice i ostalo, bio je Orson Welles. U svoji filmovima, Charles Foster Kane, Gregory Arkadin, Hank Quinlan, Falstaff ("I know thee not old man") i Charles Clay (The Immortal Story) su sve divovi koje je srušila oholost.

{niftybox background=#8FBC8F, width=360px}Bila bi dobra ideja za neku nacionalnu kinoteku da održi sezonu prikazivanja filmova starijih građana, uključujući film Mother (1926) reditelja Vsevolod Pudovkina, Sansho Dayu (1954) reditelja Kenji Mizoguchija, The Last Hurrah (1958) reditelja John Forda i film The Whales of August (1987) Lindsay Andersona. Međutim, uprkos uspjehu Amour-a kod filmske kritike, nisam siguran da postoji dovoljno filmskih gledalaca gerontofila koji bi ga podržali.{/niftybox}

Ronald Bergan

Preveli sa engleskog:
Stevan Milivojević
Jasmina Kaljić