Torino Film Festival održan je prvi put 25. septembra 1982. godine, poznat kao Festival mladih čija je misija bila da privuče publiku koja će istražiti teme mladih u kinematografiji. Stvorili su ga reditelji Ansano Giannarelli i Gianni Rondolino i nazvali »Internacionalni Festival filma mladih«. Od samog početka bio je koncentrisan na filmsku kulturu, istoriju i jezik mladih ljudi i kao takav bio odskočna daska za mnoge sadašnje poznate filmske reditelje. Koncentrisan na inovativan i eksperimentalan oblik međunarodne kinematografije, odgovarao je, i tada kao i danas, na potrebe mladih filmskih stvaralaca pružajući im stalni prostor u kome mogu prikazivati svoja ostvarenja.

Prvi italijanski gradski festival, od početka stvara snažnu vezu sa publikom time što dosljedno povećava složenost svojih filmskih prijedloga kroz Art filmove, eksperimentalna istraživanja i ponovna otkrića velikih, zaboravljenih klasika. Kroz artikulisane programe i stalne rekombinacije svojih šema ovaj Festival je razotkrivanjem nepoznatih, još neistraženih ili zanemarenih reditelja i filmova u mogućnosti da ponudi, svojim otvorenim i preciznim indikacijama, pomoć u razvijanju kritičke svijesti o kinematografiji kao kulturnom fenomenu, umjetničkom izrazu i sredstvu masovne komunikacije.

Nakon početnih godina Festival u Torinu je ponudio i prvu selekciju u konkurenciji međunarodnog dokumentarnog filma posvećenu debitanstskim ostvarenjima i ranim naporima filmskih reditelja poput Hou Hsiao – Hsien-a; Chen Kaige-a; Amos Gitai-a; Tsai Ming- Liang-a; David Gordon Green-a i Lisandro Alonsa kao i selekciju koja okuplja italijanske reditelje koji se posvećuju dokumentarnom filmu u njegovom dugometražnom ili srednjemetražnom obliku poput Mimmo Calopresti-a; Daniele Gagianone-a i Matteo Garron -ea.

Godine 2000. u okviru Internacionalnog Festivala Filma mladih kreirana je i takmičarska selekcija namijenjena dokumentarcima, danas najprestižnija nagrada u Italiji posvećena produkciji dokumentarnih filmova na kome su sudjelovala poznata rediteljska imena: Guido Chesa, Gianfranco Pannoro i Stefano Consiglio. Takmičenje u oblasti dokumentarnih filmova ne samo da je tokom godina otkrivalo mlade autore, nego je odigralo i odlučujuću ulogu u oživljavanju i podržavanju interesa za italijanske dokumentarce, u velikoj mjeri zanemarenog filmskog žanra tokom 80-tih i 90-tih godina. Zahvaljujući tome segment dokumentarnog filma sada je ponovo inovativan i vitalan.

Ovaj Festival 1995. godine mijenja ime u Torino Film Festival i dobija solidan i priznat međunarodni ugled. Danas se u svijetu na njega gleda sa povjerenjem i u kontekstu velikih međunarodnih festivala. Izbori ovog Festivala nerijetko predviđaju otkriće novih filmskih zvijezda koji, zahvaljijući naporima TFF i strastvenom sudjelovanju publike dobijaju važna priznanja neophodna kako bi uspješno nastavili svoj rad.

Tokom poslednjih 5 godina TFF pod vođstvom Nanni Moretti-a (od 2007 do 2008) i Gianni Amelia (od 2009 do 2012) ugošćavao je filmadžije kalibra Francisa Ford Coppole, Wim Wendersa, Romana Polanskog, Olivera Stouna, Emira Kusturice i John Boorman-a.

Ovogodišnji, jubilarni trideseti Torino Film Festival, osjenčen nemilim događajima po njegove organizatore, izložen raznim polemikama i problemima, mogao se u samom startu suočiti i sa pitanjem svog opstanka.

Prvo je aktuelni direktor Festivala, poznati italijanski reditelj, Gianni Amelio doživio neprijatnost na konferenciji za novinare gdje su mu postavili intrigantno pitanje o njegovoj smjeni na koje on, kako je izgledalo, nije bio pripremljen, i zbog koga umalo nije odbio da saopšti program ovogodišnjeg Torino Film Festivala. Ćakulalo se da će ga zamijeniti Gabriele Salvatores, italijanski reditelj nagrađen Oskarom za film »Mediteraneo« što ga je vrlo povrijedilo jer je vidno iznerviran rekao: »Ovo je već četvrta godina kako sam na čelu TFF i njegov jubilarni broj 30 za mene je veoma važan! Da li biste mi dozvolili da ga dostojno i privedem kraju? Zaista vrlo neelegantno pitanje, na početku vrlo elegantnog Torino Film Festivala! Ipak, ukoliko tako treba, otići ću, ali tek 02. decembra, kada se Festival okonča!«

S druge strane, krajnje je nekolegijalan i bezkrupulozan potez Rima koji je naprasno odlučio da svoje VII izdanje filmske manifestacije (Rome Film Festival) održi svega sedmicu dana prije već ustaljenog termina za Torino Film Festival.

Ali ono što je najviše uzdrmalo i organizatore i publiku je pismo Ken Louch-a koji je u znak solidarnosti sa radnicima Muzeja Nacionalne kinematografije u Torinu odlučio da odbije Grand Prix Festivala razočaravši time i organizatore i fanove koji su ga iščekivali. Organizatori su odlučili zato i da iz programa eliminišu i projekciju njegovog novog filma »The Angels«, koji je zapravo bio jedan od najiščekivanijih programa na TFF. Loach je u dugom pismu objasnio svoje razloge: »Sa velikim žaljenjem primoran sam da odbijem nagradu koju su mi namjerili dodijeliti na TFF. Torino ima odličnu reputaciju koja je doprinijela stimulaciji, ljubavi i strasti prema filmu. Međutim, postoji ozbiljan problem. Šta je sa radnicima kojima se smanjuju plate kako bi uštedom novca i smanjenjem osoblja institucije opstale? Šta je sa maltretiranjem i zastrašivanjem ljudi kako bi mogli izgubiti posao?«

Njegova odluka izazvala je razne polemike. Vodeći ljudi Muzeja Nacionalne Kinematografije izrazili su čak i namjeru da pokrenu pravni postupak protiv Loucha, a Maria Grazia Grippo PR manager, u odgovoru na Louchovo pismo, navela je kako je slavni reditelj u krivu jer je privremena mjera po Zakonu 142/2001 primijenjena u čitavoj Italiji na sve radnike koji su zapošljeni u institucijama koje se bave audio-vizuelnom umjetnošću. Takve mjere su sprovedene kako bi institucije mogle nastaviti uspješno poslovanje i da se ne radi ni o kakvom maltretiranju i zastrašivanju ljudi. Alberto Barbera, direktor Muzeja Nacionalne kinematografije, oglasio se povodom ove, nesretne priče riječima: »Mi ne možemo biti odgovorni za ponašanje trećih lica. Žao nam je što je veliki reditelj, kome izražavamo naše divljenje, bio loše informisan. Grand Prix ćemo morati stoga dodijeliti Ettore Scoli, nadajući se da ga neće odbiti.«

Iza svega stajalo je pismo radnika Muzeja Nacionalne kinematografije koji se, kao poznavalac filmografije poznatog reditelja, hrabro odvažio da mu se požali i predoči situaciju u gradu koji ima namjeru da mu dodijeli najprestižnije priznanje. A Louch ne bi bio to što jeste da nije osjetljiv na socijalne teme i žrtve savremenog društva, baveći se i krugovima psihološkog pakla koji pojedinca vrte u kovitlacu zla tržišne mašine.

Ipak, Torino Film Festival otpočeo je svoju tridesetu godinu 24. novembra projekcijom filma Dustina Hoffman-a »Quartet« , koji je, uprkos uspješnoj karijeri ovjenčanoj sa dva Oskara, odlučio da u svojoj 75-oj godini debituje komedijom koja objedinjuje melanholiju sa ekscentričnošću i donosi nam priču o grupi muzičara u starčkom domu mirnog engleskog sela, koji prema tradiciji, organizuju proslavu u čast rođenja Giuseppe Verdia. U scenariju ovog filma koji potpisuje Ronald Harvurd, istom niti vezan za film »Pijanista«, muzičari se ponovo okupljaju na sceni, ponovo se pokreće neizbježno rivalstvo, hirovito iskače sujeta, urođeni strahovi, ženske histerije, izuzetno duhovito i izuzetno svojstveno umjetnicima. Smjenjivale su se već ustaljene selekcije Torino Film Festivala.

Ona koja ponovo otkriva velike, zaboravljene klasike, ove godine bila je posvećena retrospektivi jednog od najvećih evropskih reditelja 60-tih i 70-tih godina Joseph-a Losey-a, u okviru koje je predstavljeno 37 njegovih ostvarenja.