Čini se da je Jean-Luc Godard trenutno jako zainteresovan za transportne metafore. Šuška se da je, kada mu se Paul Schrader nedavno prikrao na filmskom festivalu i rekao „Mislim da treba da znate da sam uzeo nešo vaše iz filma The Married Woman i stavio ga u film American Gigolo, maestro je hladno odgovorio: „Nije važno šta uzimaš, već gdje ga nosiš".

Every Man for Himself, prvi Godardov film prikazan u osam godina u SADu na Nju Jork Filmskom festival je, prije svega, sredstvo da nam vratimo Godarda. Sadrži sve sastojke ko kojima mainstream kritičari galame: zvijezde (Isabelle Huppert, Jacques Dutronc), jasno definisane likove i radnju, sexy muziku, divnu 35mm fotografiju, pufnastu erotiku, humor. "Ja stvarno slijećem, prizemljen na priču. Kao avion", kaže mi Godard u jednom trenutku.

Može li se raditi o pukoj koincidenciji da on izabere prostituciju kao temu samo kada radi u 35mm? Nakon što prostituka (Huppert) u njegovom novom filmu izvodi trik nad likom koji se zove Paul Godard (Dutronc), zlostavljaju je siledžije, koji je tjeraju da ponavlja da niko nije nezavistan. Ova scena me podsjeća na usud samog Godarda kao filmskog autora – uključujući i činjenicu da većina njegovih filmova iz 70-ih još nije prikazana ovdje. To je prva stvar koju ga pitam kad sjednemo na zadnje sjedište limuzine koja nas vozi, kroz kasno-popodnevni saobraćaj, sa filmske projekcije u centru grada na LaGuardia aerodrom.

JONATHAN ROSENBAUM: Da li Vam se ova paralela čini bitnom?

JEAN-LUC GODARD: Da. Nisam o tome razmišljao dok sam radio na sceni, ali... nezavisnost je nešto što, takođe, morate da nađete unutar sebe. Većina režisera smatraju sebe nezavisnim ili smatraju umjetnost nezavisnom. Ljudi iz finansija misle da su nezavisni od umjetnosti! (Smijeh.) Umjetnost i ekonomija su uvijek povezane... Možda sam samo sve bliži svom stvarnom kapacitetu da uradim igrani film.

JR: Pretpostavljam da Vaš prethodni film na koji me Every Man for Himself najviše podsjeća jeste 2 or 3 Things I Know About Her. Međutim, jedna stvar koja ga jasno izdvaja od Vaših prethodnih radova jeste negiranje Pariza – činjenica da je radnja u potpunosti smještena u Vašoj rodnoj Švajcarskoj.

JLG: Napustio sam Pariz prije 25 godina, kada sam pisao za Cahiers du Cinéma. Sjećam se pisma koje sam napisao svojim prijateljima Truffaut-u and Rivette-u - negdje u vrijeme prvog Astruc-ovog film, kada sam radio na brani. Sjećam se da sam im se žalio zbog njihove predrasude oko gradskih filmova. Nemam ništa protiv gradova - ali imam protiv tako velikih gradova.

JR: Možete li da opišete programe koje ste uradili za francusku televiziju?

JLG: Prije nekih pet godina, bila je to serija About and Under Communication, 6 X 2, koja se sastojala od 6 djelova. Prvi dio svakog od programa bio je jednočasovni intervju sa nekim, sa statičnim kadrom- radnikom, matematičarem, režiserom amaterom – a zatim bi uslijedio još jedan sat u kojem smo pokušavali da sprovedemo istraživanje sa tim u vezi. Onda smo prije tri godine napravili 12 programa u trajanju od pola sata, The Tour of France Told by Two Children, koji su bili prikazani tek prošlog ljeta.

JR: Da li predviđate pravljenje filmova sa pričama kako biste snimali druge filmove bez priča?

JLG: Pokušavam da napravim kombinaciju to dvoje – da radim za vladu, univerzitete ili doktore. Ako je to nešto što se radi za vladu Mozambika, možda to može interesovati i neke ljude iz UNESCO-a ili neke druge zemlje - ali, očigledno ne i Loews Theater. To je bio moj problem: trebalo mi je skoro 20 godina da shvatim da filmovi poput Ici et ailleurs i Comment ça va ne treba raditi za bisoskopske sale, već samo za proučavanje ili za određenu kategoriju ljudi. A onda je to teško, jer ponekad ove kategorije ne mogu da priušte novac. Ukoliko idete uobičajenim putem, čak i art-house putem, morate to raditi na odgovarajući način. Ukoliko to ne uradite, otpor će biti prejak. Oni će da kažu: „Ovo nije film". Kao ljudi na francuskoj televiziji koji kažu: „Ovo nije televizija". Oni ne kažu da je on loš ili bezvrijedan. Jedina cenzura je estetska: „To nije način na koji se film radi".

Ja živim na granici. Mi smo Švajcarci, imamo francusku firmu i želimo da to tako ostane i da živimo na granici. Naši jedini neprijatelji su carinici, bilo da su to bankari ili kritičari... Ljudi na svoja tijela gledaju kao na teritorije. Oni smatraju da je njihova koža granica, i da jednom kada pređu granice, to više nisu oni.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}Ali jezik očigledno postoji da se granice pređu. Ja sam neko čija je prava zemlja jezik, a čija teritorija su filmovi.{/niftybox}

JR: Vaše odsustvo kao kritičara se veoma osjeća.

JLG: Želim da nastavim sa tim, ali kroz filmove, ne olovkom i papirom. Pokušaću da budem kritičar, a ne standardni recezent. Nekad više volim profesore koji povremeno pišu tekstove. Nemoguće je da budete kritičar jednom sedmično.

JR: Ja mislim da je to nemoguće.

JLG: To jeste nemoguće. I da ste genije, ne možete.

***

Šta još radi Godarad u poljednje vrijeme? Drži predavanju u Montrealu o istoriji filma, koja su transkribovana i nedavno objavljena u Francuskoj. Proizvodi 300. Primjerak magazina Cahiers du Cinéma, koji sadrži pisma njegovim prijateljima i poznanicima („Niko nije odgovorio, čak ni prijatelji – ne znam zašto"), djelove intervjua, razmolike kolaže riječi i slika.

Seli se. Intervjuiše Chantal Akerman za magazin Ça. Poziva Jacques Tati-ja da igra manju ulogu u filmu Every Man for Himself. (Odbio je). Poziva Marguerite Duras da igra manju ulogu. (Ona je prihvatila, ali je insistirala na tome da ostane izvan dometa kamere i da se samo njen glas čuje).

Ukratko, pokušava da radi sa drugima. („Pokušavam da napravim nešto sa režiserima koje cijenim. Pokušavam da naučim svoj posao, što smatram nemogućim. To je moj problem, ali ja pokušavam da kažem da je to naš problem".)

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}Pokušavam da komuniciram. "Da postoji pravi filmski časopis, pomogao bi ljudima da komuniciraju kao sto to rade naučnici. Zato je nauka jaka, bez obzira na to da li je u Pentagonu ili gdje god. Naučnik iz Tokija radi sa naučnikom iz San Franciska, oni pišu jedni drugima, komuniciraju."{/niftybox}

***