21-23

I. Marinović: Scenario je rađen pune tri godine. Bilo je od pomoći to što sam prošao kroz Berlinale Script Station, Jerusalem Film Lab, kao i Midpoint, a često sam fidbek tražio i od kolega i bivših profesora. Neka peta ruka teksta (ali u punom smislu te riječi, kad radite sa Izraelcima natjeraju te da pišeš "from the scratch") je ta koju smo koristili za probe i brusili za snimanje. Scenario je bio zaista dramaturški zahtjevan jer se radi o pasivnom protagonisti, pa se akcija i zaplet dešavaju i vrte preko sporednih likova, a sve to mora konstantno da izvlači različite dimenzije svih tih likova na površinu. Tu se ne radi o jednostavnoj matematici i formulaičnosti tri čina.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}Morao sam da koketiram sa epizodnom strukturom, kao i da imitiram standardne tačke zapleta kako bi film ostao dinamičan i zabavan. Tu se nalazio najteži posao, ali zadovoljan sam kako smo se izborili sa takvim zadatkom, iznad svega jer sada film dobija pohvale zbog kompleksnosti i životnosti likova u priči.{/niftybox}

To se mnogo teže dobija uobičajenim lukom protagoniste kakva konzervativna tročinska struktura najlakše razvija. Mislim da je u tom poslu osnova i ove sad situacije da Nikola Ristanovski, koji je inače fantastičan glumac, sa 78 nagrada u pozorištu, tek sada dobija svoju prvu nagradu za film za Iglu ispod praga.

CL: Sàm naslov filma je aluzija na lokalne legende, mitove i sujevjerje. Da li si bio dijete kad si prvi put čuo za ovu 'vještičju priču'?

I. Marinović: Bio sam jako mali kad sam čuo tu priču, kao i druge priče iz kojih sam uzimao motive za ovaj film. Zanimljivo mi je kako ljudi tumače naslov, svako je u naslovu vidio različitu nijansu metafore, i čak su i meni otkrili neke nove uvide koji su podsvjesno od samog početka bili dio priče.

CL: Koliko je ideja vještičarenja prisutna još u dijelu primorja odakle si rodom?

I. Marinović: Veoma je prisutna i dalje, kao što su i druge paganštine prisutne. Ali ne odnosi se sujevjerje samo na nas. Ono takođe može da promijeni oblik i opstane i u 21 vijeku. Imao sam priliku da se prošetam Venice Beach-om, i tim čuvenim korzom gdje se skupljaju vrlo živopisni ljudi. Sujevjerje se i tamo može prepoznati na svakom koraku.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}Sujevjerje i praznovjerje je duboko ukorijenjeno u čovječanstvu, i težak je rad osvijestiti to u potpunosti. Mislim da Trump sada ne bi postajao predsednik, da nije sujevjerja na jugu Amerike.{/niftybox}

CL: Koliko dugo je trajalo snimanje?

I. Marinović: Imali smo samo 4 nedjelje na raspolaganju. Veoma težak raspored, i malo para. Imali smo ludu sreću u svemu tome da ništa ne pođe naopako. Dva dana kiše smo uspjeli da inkorporiramo u hronologiju priče. Da se desio treći došlo bi do ogromnih kompromisa koji bi ugrozili projekat. Mina Đukić je, zajedno sa mnom, u nekoliko navrata radila prezentacije filma na festivalima dok smo bili u razvoju projekta. Svakog puta smo pričali o tome kako smo mi produkcija koja se istinski oslanja na čuda. I na kraju se to i potvrdilo, u nekoliko navrata sam imao veoma živ osjećaj da kompletna priroda, na potpuno čudesan način radi za nas.

CL: U filmu igraju glumci sa jugoslovenskog prostora, od makedonskog glumca Nikole Ristanovskog, hrvatskog Leona Lučeva, do veterana jugoslovenskog filma, Jelisavete Sablić i Bogdana Diklića. Kakav je bio rad sa glumcima? (Svi oni, sa različitih područja, morali su izmijeniti akcente i prilagoditi ih lokalnom...)

I. Marinović: Dijalekat je bio zadatak za sve glumce. Pripremali smo se ozbiljno, i puno sam radio sa njima što individualno, što sa svima na okupu. Pronašao sam jednog učitelja sa Luštice koji je zadržao autentičan dijalekat, i on je bio dovoljno ljubazan da pročita kompletan tekst, pa da ja te snimke obradim i pošaljem svakom glumcu ponaosob da presluša. To im je mnogo pomoglo, a svi su proces ozbiljno shvatili i bili su veoma studiozni u pripremama. Gotovo svi su dolazili i boravili na Lušticu, gdje sam ih upoznavao sa lokalnom populacijom. Bilo je važno da osjete mentalitet, da dođu u dodir sa mentalitetom i da čuju sve priče iz prve ruke. Veći zadatak od savlađivanja dijalekta je savlađivanje autentičnog mentaliteta. I mislim da su svi u tome uspjeli.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}

Probe sa njima su bile uzbudljive, to su veoma kreativni ljudi i dozvoljavao sam im određenu slobodu da kroz improvizaciju dođemo do najbolje dinamike i ritma. Mnogo sam i učio u tom procesu. Najbitnije od svega je to što su svi imali povjerenja u mene a to se ne bi desilo da tekst koji su imali u rukama nije bio dobar.{/niftybox}

CL: Nikola Ristanovski, inače sjajan glumac, je briljirao u ulozi popa Petra. Ne bih mogla ni zamisliti drugog glumca u ovoj ulozi. S obzirom na to da vam je ovo prvi zajednički rad, da li ste 'kliknuli' odmah ili je bilo potrebno vrijeme da se Nikola sjedini sa likom onako dobro kako finalni proizvod prikazuje?

I. Marinović: Veoma sam ponosan na rad sa Nikolom, i na rezultat i na sve što je pokazao da može i da zna kroz lik popa Petra. Imao sam sreću da ga upoznam prije nego što sam počeo da pišem scenario, pa sam od starta pisao taj lik za njega. Predosjetio sam šta sve on može i koliko daleko je spreman da ide. Sa Nikolom je lako razgovarati, jer njegova analiza lika ide toliko duboko i u takve detalje da nisam morao mnogo da mu objašnjavam tekst. Sve mu je bilo jasno, i ono što je meni bilo u potpunosti dio intuicije, on je znao da razloži i savršeno analizira. Uz sve to, imao je velike zadatke - njegov govorni aparat je formiran prema češkom jeziku jer je tamo odrastao, i za njega je naš jezik zaista strani jezik u svakom smislu. Ljudi ne shvataju koliko je teško glumiti na stranom jeziku. Takođe, morao je da savlada crkveno pojanje i niz tehničkih stvari koje su vezane za poziciju sveštenika. To je dakle samo što se tiče priprema, a na poslijetku, morao je da istrpi mene iz dana u dan i na tome sam mu zahvalan. Sve što sam tražio od njega taj čovjek je znao da iznese do detalja, i trebalo je mnogo hrabrosti i povjerenja sa njegove strane da se ostvari lik te težine i kompleksnosti.

CL: Jelisaveta-Seka Sablić je virtuozna u ulozi dementne bake. Vjeran i detaljan prikaz ove bolesti je rezultat dobrog istraživanja ili životnog susreta sa oboljelom osobom?

I. Marinović: Prije nekoliko dana prišao mi je čovjek koji je stručnjak iz te oblasti da me pita ko nam je bio stručni konsultant,na šta sam mu odgovorio - "moja baba". Objašnjavao mi je kakvi sve oblici demencije postoje, a da je Sekina izvedba maestralno precizan Alchajmer. Sve njene scene su direktno inspirisane mojom bakom i njenom bolešću uz koju smo živjeli godinama. To je bolest koja postavlja jako teška pitanja, koja podriva svaki naučen koncept razmišljanja o životu i postojanju. A uzgred, bilo mi je fascinantno kako njen karakter i njen šarm ostaje živ iako se memorija gubi. Seka Sablić je dobila na uvid neke snimke moje bake, razgovore u kojima postoje vrtlozi promjena od duhovitosti i šarma do duboke tuge i povratka u djetinjstvo. Ona je kroz sve to, bez karikiranja i imitacije, uspjela da tu ženu oživi u toj mjeri da mi sada ljudi koji su moju baku poznavali pišu i izražavaju divljenje prema Seki i nevjericu prema emocijama koje su se budile dok su gledali film.