Mala Educacion
AUTORSKI RUKOPIS U UMJETNOATI POKRETNIH SLIKA
INGMAR BERGMAN (2. dio)
| Porodica – imenitelj sreće
Pomenuti odnosi unutar zajednice samo su činioci na kojima se gradi atomosfera koja ih i sama vaja. Proces je dvostruk – nap or gradi rezultate i u zavisnosti od njihovog uspjeha, oblikuju se i unutrašnji faktori kojima ciklus i počinje. Erih From (Erich Fromm) vrlo precizno primjećuje da dijete "mora da navikne da ne traži sigurnost u nekoj simbiotskoj vezanosti, već u sopstvenoj moći da poima svet intelektualno, emocionalno i estetski. Dete mora da upotrebi svoje moći da bi bilo u slozi sa svetom." Zanimljivo je objasniti ovaj proces na primjeru Bergmana, jer je on svakako jedinstven u svojoj namjeri da se ostvari, koliko i da sam sebe negira. Bergmanov dokaz potvrde razilaženja sa simbiotičkom zavisnošću jesu upravo njegove predstave djetinjstva u kojem je on osoba koja, opservirajući okolinu, gradi svoj svijet u kojem je samostalan. Međutim, ovu vezu nije moguće raskrstiti sasvim, imajući u vidu povezanost njegovog kreativnog izraza sa biografskim činjenicama. Ona je na njega ipak ostavila dovoljno snažan utisak da je konstantno obnavlja njenom objektivizacijom kroz umjetnički izraz, ali i da nam ukaže na propuste kojih je i tada, kao dijete bio svjestan. Pristup ovoj temi sa njegove tačke gledišta možda može djelovati kontradiktorno, ali upravo ta mala razlika između kontradiktornosti i istine jeste veliki uspjeh ovog Autora da nam ukaže na (svoju) istinu. Postiže savršen sklop praznine na jednoj, i njene izmaštane dopune na drugoj strani, pružajući nam svoj život iznutra obložen vidljivom i realnom istinom koju je (svakako) svjesno stavljao u drugi plan. Dijete se u trenutku spoznaje mašte kao mogućnosti da postoji u sebi, simbiotički veže upravo za ovu svoju stranu koja jača slabljenjem pomenute simbioze sa roditeljima. Ovako je istaknuta nekonstantnost te veze sa roditeljima, sa neophodnim bijegom, ali i konstantnim vraćanjem. Suprotstavljanja unutrašnjeg i spoljašnjeg svijeta se sazrijevanjem ličnosti ističu u trenucima kristalisanja sasvim novih pristupa životu unutar i izvan nas. Odrastanjem sagledavamo nove okolnosti kojima se prilagođavamo, a upravo one bogate našu prethodnost. Naša svijest će uvijek biti prethodna, jer se samo prošlost konstantno puni našim životima, dok je sadašnjost prelaz do budućih trenutaka, koji uvijek počivaju na temeljima onih koji im prethode. Tako i naša svijest pripada ovoj prošloj dimenziji, jer svaki korak naprijed čini je onim što jeste i što ostaje da bude do onog narednog. Bergman svoju izmijenjenu prošlost koristi kako bi zavarao sadašnjost, a ona je, kao što je pomenuto, samo trenutak koji prihvatamo kao njeno oličenje. Tako zavarava i samu prošlost njenim izmjenama svojom subjektivnošću, i upravo to ga čini velikim umjetnikom. Film koristi kao sredstvo izražavanja, ali i kao oblik sasvim nove realnosti. "Pokretačka snaga 'Divljih jagoda' je tako očajnički pokušaj opravdavanja pred mitski predimenzioniranim roditeljima koji su mi okrenuli leđa, jedan pokušaj koji je bio osuđen na neuspeh. Tek mnogo godina kasnije otac i mati su se pretvorili u ljude normalnih proporcija, infantilna ogorčena mržnja se rastočila i nestala. Susreli smo se u obostranom razumevanju." "Divlje jagode" su ustvari ispreplijetani motivi Bergmanovog izraza u kojima je porodica vodilja. Film podražava biografske elemente u zamršenim simboličnim predstavama iz Bergmanovog života. Porodica kao oltar sigurnosti dodirnuta je retrospekcijom kroz san osobe koja je na kraju svog životnog ciklusa. Ovdje je prošlost sasvim opravdana od strane autora kao najsigurnije mjesto bivstvovanja i izvor svega onoga što smo danas. "Isak Borg= I B= Is och Borg , Led i Tvrđava. Ja sam modelirao jedan lik koji je u svojoj spoljašnjosti bio nalik na mog oca ali koji je skroz naskroz bio ja." Glavna uloga u ovom filmu pripala je Viktoru Šestremu (Victor Sjöström) koji je svojim samoinicijativnim unošenjem sasvim drugačije životnosti Isaka Borga učinio ovu ulogu i film jedinstvenim i neponovljivim. Sam Bergman je prepustio iskustvu glumca da kreira kompletnu atmosferu filma. Svakako, već je prepoznatljiv Bergmanov način da nam pozadinskim pojedinostima predstavi sliku koja će nadjačati glavne predstavljene motive, i svaki put ovi skriveni subjektivni impulsi izbiju na površinu kao jedinstven pristup njegovoj biografskoj objektivnosti. "Divlje jagode" sadrže skrivene motive kao jačinu kojom film u cjelini odiše. Isak Borg se bori sa vremenom u sebi, prošlost mu ne dozvoljava da je potisne, ona je već ispunjena onom prethodnom sviješću koja se iznova obnavlja u sadašnjosti. Na samom početku romana "Rođeni u nedjelju" Bergman opisuje vikendicu u kojoj se ljeti okupljala porodica i koja je vremenom postajala simbol njihovog zajedništva. Upravo ta velika, bijela, neskladno izgrađena drvena kuća pored rijeke, provučena kroz njegovo filmsko stvaralaštvo kao umetnuti motiv koji nije nametljiv svojom pojavom, jeste jedan od onih snažnih utisaka koji odišu njegovom veoma snažnom subjektivnošću. U "Divljim jagodama" ona je upravo ova preslikana pojava, sa svim do tada opisanim pojedinostima, stoga ovom filmu možemo dodati epitet snažne biografske priče karikirane vještačkim dešavanjima koji nam je približavaju jednostavnošću i bliskošću svakodnevnog života. Pažljivo odabrani ambijenti ne narušavaju konstantnost priče o sjećanjima na porodicu. Kada shvatimo ove provučene sadržaje koji otkrivaju istinsku dušu filma, imamo osjećaj da slušamo ispovjedanje samog Bergmana i uživamo u privilegiji da posmatramo njegove snove, koji su i pokretač njegovog umjetničkog impulsa. "Tragao sam za ocem i majkom, ali ih nisam mogao naći. Završna scena Divljih jagoda nosi zato jak naboj čežnje i žudnje: Sara hvata Isaka Borga za ruku i odvodi ga na jedan osunčan šumski proplanak. Na drugoj strani tesnaca vidi svoje roditelje. Oni mu mašu." Upravo ova konstantna čežnja za roditeljima – koja vuče svoje korijene iz djetinjstva i prostire se širom njegovog autorskog opusa – ostaje najjači poriv njegove persone da izrazi svoje mjesto djeteta među njima. "Fani i Aleksandar", osim isticanja figure oca kao vječitog pratioca duše i majke koja se suprotstavlja njegovoj pojavi, naglašava i suštinsko osvrtanje Autora na amosferu porodice u kojoj je preslikao biografske pojmove i napravio sasvim autentičan utisak. Služavka Maj, pijani ujak Karl, baka kao kičma porodice, otac, majka, sestra (koja predstavlja brata Daga), tetke, ostali rođaci, udvarači, prevaranti, slučajni prolaznici, neprijatelji i prijatelji, objedinjeni su – sa dozom sarkazma prevučenog istinom – u veliku sliku njegovog života u periodu kada je imao 12 godina. "Vučje doba" (Hour o the Wolf, 1968) podražava roman "Najbolje namjere" u detalju okupljanja porodice, koja u ovom slučaju predstavlja unutrašnje demone sa kojima se Johan Borg (Max von Sydow) suočava. Svakako je simbolika uočljiva i Bergman opet koristi ovaj sistematičan pristup razvijanju teme, koja već ide drugim tokom, razilazeći se od umetnutih pojedinosti čiju snagu svakako osjećamo. Ingmar Bergman sasvim jasno želi da nam predstavi svoju porodicu, trudeći se da nas na pravi način postavi u poziciju objektivnih posmatrača i kritičara, ne samo njegovog djela već i ispovjesti koje nam svjesno predaje – |
da ih saslušamo, razumijemo i čuvamo kao tajnu njegovog istinskog razumijevanja. Onda je odgovornost na nama...
"Vaša deca nisu vaša deca, Kalil Gibran – O Deci TIŠINA Već neko vrijeme koračam dugom pješčanom stazom, to je jedini put koji postoji u okolini pa ga istrajno pratim. Podižem prašinu svakim novim korakom, hodam brzo, nema vjetra, samo sunce koje visoko stoji na nebu i nadgleda me. Do sada nikoga nisam srela, nema tragova da je neko ovuda prolazio, nema zvukova prirode, životinja, samo moji koraci u okrzanim cipelama u koje upada pijesak. Povremeno zastanem da ga iz njih istresem, pa nastavim. Postaje dosadno, jednolično, a ja ne volim jednoličnost. Pomalo ljuta na sebe jer sam nesnađena u toj sredini ubzavam korak, okrenem se ponekad iza sebe, nikog. Postaje mi vruće, zaustavljam se, kapljice znoja mi upadaju o oči, pritiskam vrhovima prstiju jako zatvorene kapke - uvijek sam voljela šarenu igru unutar njih dok to radim - i taman kad mi se pogled razbistrio da mogu da krenem, ostajem zapanjena prizorom ispred sebe. Na dva koraka dalje stoji žena u bijeloj haljini, duge bijele kose zavezane u platenicu, blijedog, bezličnog izraza lica. Gleda me. Ne mogu reći da li je lijepa ili ne, lice joj odiše jednostavnošću i smirenošću. Njena nagla pojava me je uplašila. Iznenađena bez ustručavanja pitam: - Ko ste Vi? Ona me gleda i bez oklijevanja mi odgovori smirenim glasom. -Ja sam Tišina. Začuđena odgovorom, gledam je pravo u oči, zagledam njene ruke sa dugačkim prstima koje nepomično stoje ukrštene. - Vi ne možete biti Tišina, kako onda mogu da Vas čujem? - Ti čuješ u meni ono što želiš da čuješ, ja sam satkana od tvojih misli. Sa nevjericom se ironično osmjehujem. - Ali ja ne mislim o Vama, ja Vas sada upoznajem. - Ja sam uvijek sa tobom, sad me primjećuješ jer to želiš. - Kako mogu željeti nešto što ne poznajem? - Ja pripadam tebi, ti me poznaješ bolje nego iko drugi, kao što ja najbolje poznajem tebe. - Ne shvatam. - Svako sa sobom nosi svoju tišinu, vidiš me jer sam ti potrebna. - Kako znate kad ste mi potrebni? Osmjehuje se. - To samo ti znaš. Naglo stiskam oči da bih vidjela da li sve ovo umišjam. Plašim se da ih otvorim, možda je još uvijek tu. Njeno prisustvo me na čudan način uznemiruje i pruža utjehu. Otvaram oči... Ćutim, dakle postojim Ingmar Bergman nam na specifičan način predočava svoj odnos sa roditeljima. Primjećujemo ih svuda u njegovom kreativnom izrazu. Trudio se da ih provrze kroz platno svog rada, i to je toliko detaljno uradio, da su tako postali uzorak na osnovu kojeg je gradio svoju umjetničku imperiju. Trag koji su na njega ostavili daleko je upečatljiviji od odnosa sin - otac, sin - majka. Njegova kinematografska dostignuća svjedoče o tome da u njemu postojala neka druga realnost, u kojoj je opstajao i gradio... sebe. Pišući o svojim roditeljima, ostavlja prostor zaboravu da se nadoknadi u mašti, a odjek koji njegove misli traže, nalazi se u filmu – njegovoj zarobljenoj realnosti, njegovim snovima i tom tajanstvenom životu koje je na ovaj način bacio pred nas - da ih upijamo, divimo im se, mrzimo ih i sa njima postojimo. Da, on živi filmom, film živi u njemu, i taj susret dvije sile koja se prepoznaju na svom putu, desio se još u djetinjstvu, kada je dobio svoj prvi kinematograf. Tada fascinacija postaje opčinjenost, ubrzo zatim i njegova realnost. Postiže savršen paralelizam estetike i elemenata biografske misli u svom vizuelnom izražaju. "Sa zauzdanom glađu deteta bacio sam se na svoj medijum i dvedeset godina sam neumorno i u nekoj vrsti iskonskog besa posredovao snove, čulne doživljaje, maštarije, izlive ludila, neuroze, grčeve vere i čiste laži. Moja glad je uvek bila neutoljiva." Svijet umjetnosti za njega je poput velike činije iz koje uzimamo sadržaj koji nam odgovara. Ujedno smo i sebični i darežljivi. Iako mislimo samo na sebe kao pojedinca koji se nosi sa svojom umjetnošću, ipak je darujemo drugima koji, onda, svoje drže čvrsto u zagrljaju. Tada nismo sami ni u svojoj simbiozi, uvijek će je nadgledati tuđa ispoljavanja veličanstvene dimenzije koja umjetnost jeste. Ona je svuda oko nas, ulazi u tajanstvene komore naše subjektivnosti i u realnosti se kamuflira u različite oblike koji čine svijet onakvim kakvim ga znamo. Ponekad ne umijemo obuzdati našu umjetnost, štaviše, nekad je ne umijemo ni prepoznati, ali onda tu prazninu nadoknađujemo unutrašnjim trzajem da se uklopimo u najprihvatljivije oblike realnosti koji su pred nama. Jer, praznina je težina. Primjećujemo paradoks od semantičke do psihoanalitičke osnove ova dva pojma ali se sa njim mirimo jer znamo da je opravdan. Prazan čovjek je sam sebi najveća težina, njegovi demoni su mirni, ništa ne remeti njegovu tišinu. Kad je sam sa njom, on postaje svjestan sebe i težine napuštanja te infantilne potrebe da nekom (nečemu) pripada. Na drugoj strani, iz tišine se rađa sve ono što jesmo, ona umije da nas obuzme i pusti kada je ispunimo. "Književnost, slikarstvo, muzika, film i pozorište oplođuju i rađaju sami sebe. Nove mutacije, nove kombinacije nastaju i nestaju, to kretanje djeluje spolja nervozno vitalno - veličanstveni žar umjetnika da sebi i jednoj sve više distrahiranoj publici projektuju sliku sveta koji se više ne raspituje ni šta smatraju ni šta misle " |
