Camera Lucida: Simbolički nivo elementa vode (ne samo u ovom filmu) je presudan, evocirajući paletu emocija, koje bi mogle predstavljati tugu, strast, prolaznost, ali i izolovanost (voda, takođe, tradicionalno evocira plodnost, pročišćavanje, transformaciju, ponovno rođenje i regeneraciju). Zašto si željela da voda postane prožimajući element ne samo kao centralna slika filma, već i kao kohezivni element naracije koji gotovo da oblikuje likove?

Sonja Prosenc: Bila sam plivačica. Vjerujem da ako provodite dosta vremena u jednom elementu, postajete donekle obilježeni. Voda može značiti izolaciju, može biti sklonište, evocirati emocije poput onih koje si spomenula, i naravno, ona je i vrlo taktilan stimulans. Kao što je moj prethodni film Drvo vrlo statičan i ukorijenjen - baš kao drvo, Istorija ljubavi je obilježen vodom. Ona definiše teksturu filma. Fluidnost u naraciji, vrdanje kroz događaje, misli i sjećanja, fluidnost identiteta likova... željela sam da kamera bude u pokretu, a i da film bude opipljiv ili čak da stvori sinestetičko iskustvo. Kroz film voda dobija i simboličko značenje, ali mi je bilo važno da se simbolika ne ubacuje u film proizvoljno, već da proizilazi iz naracije, jer je priča (od početka kada sam počela da je pišem) bila obilježena vodom vrlo spontano, kao dio piščevog privatnog univerzuma.

Camera Lucida: Ova opijajuća slika vode postignuta je i zahvaljujući tvom dugogodišnjem saradniku, direktoru fotografije Mitji Ličenu sa kojim si radila na gotovo svim filmskim projektima. Koliko je za tebe važno ovo međusobno razumijevanje sa D.o.P.?

Sonja Prosenc: Mitja je dio procesa od trenutka kada sam počela da pišem prvi nacrt scenarija, a možda čak i prije. Razgovaram sa njim o priči i slikama koje vidim. Oboje smo veoma vizuelne osobe, tako da nam je lako da radimo zajedno. Prije snimanja stavljam svaki snimak na papir. On voli da kaže da želi da bude režiran, baš kao i glumci. Zna da ja znam šta želim postići određenom slikom i to ga čini sigurnim u svom radu. A ja znam da on može da kreira slike onako kako su zamišljene i još bolje, jer razumije njihovu svrhu. Osjećamo se sigurno dok radimo jedno sa drugim i to nam daje mnogo slobode.

Camera Lucida: Muzika – i dijegetična i nedijegetična – je skoro zaseban protagonist narativa. Dizajn zvuka je besprekoran, podvlaleći proces slušnog filmskog iskustva, istovremeno privlačeći pažnju oštećenju sluha heroine.

Sonja Prosenc: Mnogo smo radili na dizajnu zvuka ovog filma, u kojem muzika igra važnu ulogu zvučne sfere. U nekim trenucima – kao što si pomenula – zvuk se koristi za stvaranje opipljivog iskustva ili da privuče pažnju na Ivino oštećenje sluha kroz njenu subjektivnu perspektivu, nekad da kreira slično iskustvo slušanja i izolacije u podvodnim snimcima. U drugim trenucima, zvuk radi za narativ u povezivanju djelova koji se percepiraju kao prošlost i sadašnjost, kroz vijugave događaje, sjećanja i misli, sa snimcima ili sekvencama koje odjekuju varijacije i detalje.

Camera Lucida: Ti daješ novo, ne samo narativno nego i poetsko rješenje za snimanje filmova, tako što lomiš linearan, predvidiv narativ. Da li bi opisala svoje filmove, ako bi morali nositi neku oznaku, anti-narativnim?

Sonja Prosenc: Postoje mnogi filmovi koji nemaju linearne predvidive narrative. Ali tačno je da ne čine dio mainstream-a ili dominantnog filmskog kanona. U filmovima Istorija ljubavi i Drvo, postoji priča koju ja uglavnom koristim kao okvir, ali struktura nije hronološka zato što služi posebnoj svrsi.

Camera Lucida: U Istoriji. Ljubavi, prve scene pokazuju vodu kako klizi niz prozor auta, pokrete koji liče na davljenje u vodi i jelena koji se pojavljuje niotkuda. Kako si snimila tu scenu jelena?

Sonja Prosenc: Samo snimanje nije poetično. Planirano je do najmanjeg detalja, ali naravno, uvijek se dese stvari koje ne možeš predvidjeti. Možes samo otvoriti prostor i šansu za te nepredviđene stvari koje mogu unijeti nešto lijepo u film. Za ovaj film, mi smo, sa jedne strane pažljivo planirali sve i bili smo vrlo sistematični, ali sa druge strane, ostavili smo prostora za iznenađenja ili smo se trudili da nekako stvorimo okolnosti, gdje bi se ‘iznenađenja’ u okviru konteksta mogla desiti.

Camera Lucida: Prva scena u filmu Drvo prati Velijeve male korake, divno snimljene, kako on ide da sahrani mrtvu pticu koju je našao na zemlji. Povezanost sa prirodom i životinjama je nešto što su ljudi zaboravili?

Sonja Prosenc: Ne želim da moralizujem, ali mislim da je ta povezanost nešto što nam zaista treba. U Velijevoj sceni, radi se i o tome kako nas tlo po kojoj hodamo određuje.

Camera Lucida: Sugerišeš da je istorija ljubavi nasilna?

Sonja Prosenc: Postoji mitološka dimenzija u ovome. Može se manifestivati kroz mnoge različite vrste emocija i osjećanja, veoma čistih, ili ponekad i kroz one sa druge ivice spektruma, koji mogu biti patološki. Naslov ne konotira romantični koncept ljubavi, gdje je žena muza muškarcu. Radi se o ljudskim bićima koji ulaze u različite odnose kao jednaki, ali sa drugačijih emotivnih i psiholoških stajališta.

Camera Lucida: Zašto je ljubavnik majke stranac (u kontekstu Slovenije), kojeg briljantno tumači norveški glumac Kristoffer Joner?

Sonja Prosenc: Iva i ljubavnik njene majke imaju samo jednu zajedničku stvar. Osobu koju su voljeli i gubitak. Oni ne dijele ličnu istoriju, ne dijele čak ni okruženje porijekla, ali dijele jedno proživljeno iskustvo, ljudsko stanje. Ovo smatram vrlo važnim, to je ono što nas povezuje. Inkluzivno je. Banalniji razlog za lik iz inostranstva je zato sto je on dirigent orkestra, a u Sloveniji, dirigenti nacionalnog filharmonijskog orkestra su obično stranci.

Camera Lucida: Porodična tragedija je centralna za oba filma, ali dok u filmu Drvo, smrt prijeti svim likovima do samog kraja, u Istoriji ljubavi, smrt jedne osobe/majke opsesivno okupira sve likove…

Sonja Prosenc: U oba filma, pratimo likove koji se bore sa traumatičnom situacijom ili iskustvom. Svaki od njih ima svoj, drugačiji način izlaska na kraj sa traumom. U mom prvom filmu, fokusirala sam se na tri različite forme zatvora – fizičkog, u okviru sistema i onog koji stvaraju naša osjećanja krivice – kroz tri različita lika. Prvi dio čini osmogodišnji Veli, koji uglavnom proživljava fizičko zatočeništvo - porodica je bezbjedna samo u kući i dvorištu, koje je ograđeno visokim zidom. Drugi dio pripada Mileni, majci dvojice dječaka i glavi porodice, koja je fokusirana na zatočeništvo društvenog sistema i njegovih ponekad apsurdnih i štetnih pravila. Treći dio filma je posvećen Aleku, starijem bratu. Njegov dio obilježava zatvor sopstvenih osjećanja odgovornosti i krivice.
U drugom filmu (Istoriji ljubavi), likovi pokušavaju da pobjegnu od bola gubitka, toliko da postaju potpuno otuđeni jedni od drugih i od sebe samih. Skoro da postaju samo tijela bola. Ali postoji potreba da se udupru ovome, potreba da se povežu i razumiju.

Camera Lucida: Moglo bi se reći da je podtekst tvojih filmova kompleksnost ljudskih odnosa i razjedinjene familije ?

Sonja Prosenc: Rekla bih kompleksnost ljudskog stanja, događaji koji nas određuju, način na koji reagujemo na njih i da, kompleksnost odnosa.

Camera Lucida: Moglo bi se otići i dalje i reći da je pod-tema oba filma osveta – ili impuls za osvetom, suptilnije i manje direktno izražen u Istoriji ljubavi. Ljubav i osveta su tako blisko povezani, kao eros i thanatos?

Sonja Prosenc: U istoriji ljubavi, imamo dvije reakcije na isti događaj: jednu sa Ivom, koja kroz film dolazi do faze razumijevanja, ili makar do prihvatanja činjenice da postoje stvari koje ne razumije i koje prestaje da osuđuje, a druga je njenog brata Gregora, koji se ne može oduprijeti impulsu osvete. U ovim scenama, eros i thanatos su blisko povezani kroz ljubav i osvetu i mi plovimo između njih do kraja filma.

Camera Lucida: Lijep trenutak, u prvom dijelu filma Drvo, je kada Veli priča priču pred spavanje njegovoj majci. Ali ti koristiš glas naratora dok majka i sin leže u krevetu bez riječi, naglašavajući tako nepouzdanost naratora?

Sonja Prosenc: Jas am zamislila taj trenutak kao nešto što se ponovilo više puta: ne mora se više glasno izgovarati. Kao ciklično vrijeme – prolazi, ali ne napreduje. Čekanje. Takođe, kada čujemo priču ne od Velija ili majke, već od sveprisutnog naratora a gledajući kako to različito proživljavaju dvoje ljudi, to nosi drugačija značenja i implikacije za svakog od njih.

Camera Lucida: Drvo stavlja u prvi plan napeto osjećanje klaustrofobije, stvarajući u glavi publike vrstu napetosti kojoj ni oni ne mogu pobjeći, reflektujući tako i filmsku stvarnost. Zašto je tema izolacije i, posljedično, potisnutog bijesa tebi toliko važna?

Sonja Prosenc: Mitja i ja smo radili na projektu koji je trebao biti dokumentarni fotografski projekat o tradiciji i krvnoj osveti. Dok smo istraživali i čitali sve više priča, bili smo zapanjeni i odlučili smo napraviti dokumentarni film. Na koncu, skrhani činjenicom da djeca mogu živjeti i rasti u zatočeništvu, fokusirali smo se na ovaj trenutak zatvora, kao što sam ranije opisala, u tri različita dijela. Nisam htjela da ispričam ove priče u dokumentarnom obliku, već da stvorim portret određenih psiholoških stanja.

Camera Lucida: U pretapanju fantazije/realnosti filma Drvo, pravi razlog za izgnanstvo familije ostaje sekundaran, ali biraš albanski jezik i (miješanu) porodicu? Zašto? Da li je tema krvne osvete presudna za ovaj lingvističko/kulturni izbor?

Sonja Prosenc: Jezik i kontekst su ostali od prvobitne ideje za dokumentarac, iako je sam film apstrakcija u smislu prostora i vremena.

Camera Lucida: Crvena boja, boja krvi, je još prisutnija u Istoriji ljubavi, Krv evocira porodične krvne veze, ali i nasilje, koje se zaista i dogodi. Da li ova “organska” dimenzija pojačava element trilera?

Sonja Prosenc: Mislim da element trilera proističe iz atmosfere filmova gdje su likovi opsjednuti njihovim unutarnjim demonima i ponekad spoljašnjnim okolnostima. Ne u smislu žanra.

Ako kulturni tekstovi mogu da afirmišu stereotipe i reprodukuju aktuelni status društva, onda oni mogu da imaju i suprotni efekt. Ali nije dovoljno praviti “različite” filmove. Bitna stvar je dovesti ih do publike. Prije nekoliko mjeseci sam pročitala statistiku da 15% filmova globalno režiraju žene režiseri. Stražari koji odlučuju koji će od ovih filmova doći do publike – festivalski selektori i filmski distributeri – snižavaju ovaj procenat na 3%. Stvari napreduju na strani finansijera, institucija i institucionalnih programa, kao što su Eurimages i EWA, koji daju preporuke za tijela za nacionalne dodjele sredstava i druge. Ali stvari se mogu poboljšati i u ovim finalnim koracima. Potrebna nam je i filmska edukacija, edukacija protiv nesvjesnih predrasuda, potrebno nam je de podučavamo inkluziji (gledišta), umjesto nametanja dominantnog filmskog narativa kao jedinog ispravnog.

Camera Lucida: Tvoji filmovi traže ne samo pažnju već i inteligenciju aktivnog/e gledatelja/ke, nasuprot pasivnom gledatelju naviknutom na filmsku junk hranu. Šta misliš o današnjem filmu?

Sonja Prosenc: Često mislim da kad snimiš film koji ne spada u sferu zabave ili film koji ne slijedi dominantni kanon filmske forme, kao da moraš da se izviniš za njegovo postojanje. Nepisani zahtjev da se film, čak i art film, mora prodati, možda čak prodati i široj publici, postaje sve jači, ne samo preko prodajnih agenata, već sve više i kroz festivale. A pošto svi mi želimo biti ‘voljeni’, nameće se pitanje: kako pretvaranje u robu za prodaju pogađa filmske autore i njihove odluke koju će vrstu filma snimiti.

Camera Lucida: Godardova izjava: “Priča bi trebalo da ima početak, sredinu i kraj, ali ne nužno tim redom” savršeno odgovara tvojoj filmskoj umjetnosti. Kako bi definisala ‘priču’ tvog stvaralaštva?

Sonja Prosenc: Kad sam mislila o početku Istorije, htjela da da djeluje kao kraj (nečega), doviđenja, zbogom. Izdisaj na početku filma. Majčina smrt. Ova misao je odredila izbor muzike za početnu scenu. A sami filmski kraj je, zapravo, početak. Ivin udisaj, sa kojim film završava. U filmu Drvo, ovo je čak strukturiranije. Imamo tri jasno definisana dijela: početak, sredinu i kraj, ali ne tim redom. Vidim priču samo kao jedan os aspekata filma; može se koristiti na mnoge različite načine u toku stvaranja filmskog doživljaja.

Camera Lucida: Koji su tvoji umjetnički/kulturni uticaji?

Sonja Prosenc: Sad kad čujem ovo pitanje i razmišljam o njemu, rekla bih Susan Sontag. Njen književni rad je bio prvi koji me je inspirisao na skeptično razmišljanje o stvarima koje sam uzimala zdravo za gotovo do tada. Njeni eseji su mi otvorili oči za različite perspektive i percepcije o umjetnosti. Druga važna osoba koja je uticala mnogo na mene je moj univerzitetski mentor, pjesnik i akademik Aleš Debeljak. Na neki način, on mi je dao znanje i hrabrost da mislim i radim izvan kalupa.

Camera Lucida: S obzirom na sramno nizak procenat žena režisera u svijetu (sa malo većim procentom žena pisaca i producentkinja) – slično crnim, azijskim i drugim etničkim/rasnim marginalizovanim grupama – da li znači da mi vidimo svijet kroz oči dominantne manjine, i.e. kroz mali procenat filmskih predstavnika, uglavnom bijelih hetero muških autora?

Sonja Prosenc: Ne samo da filmovi reflektuju stvarnost, već igraju i ulogu u njenoj konstrukciji. Opisaću ti moje vlastito iskustvo iz vremena kad sam počinjala snimati filmove. U jednom trenutku na početku rada na filmu, shvatila sam da su moji glavni protagonist bili muškarci. Ovo nije bila svjesna odluka, radilo se o tome da su u filmovima, svi likovi dominantno bili muškarci i ja sam bila indoktrinirana. Zato moramo imati debate o ovom pitanju, moramo privući više pažnje i podizati svijest o ovom pitanju.

Camera Lucida: Može li se aktuelna rodna dinamika naše stvarnosti promijeniti snimanjem drugačijih filmova, pričanjem drugačijih (ne)priča, ne samo tako što će prenositi “ženski pogled”, već i putem 3. pogleda, tzv. “pogleda otpora”, po riječima Terese de Lauretis?

Sonja Prosenc: Ako kulturni tekstovi mogu da afirmišu stereotipe i reprodukuju aktuelni status društva, onda oni mogu da imaju i suprotni efekt. Ali nije dovoljno praviti “različite” filmove. Bitna stvar je dovesti ih do publike. Prije nekoliko mjeseci sam pročitala statistiku da 15% filmova globalno režiraju žene režiseri. Stražari koji odlučuju koji će od ovih filmova doći do publike – festivalski selektori i filmski distributeri – snižavaju ovaj procenat na 3%. Stvari napreduju na strani finansijera, institucija i institucionalnih programa, kao što su Eurimages i EWA, koji daju preporuke za tijela za nacionalne dodjele sredstava i druge. Ali stvari se mogu poboljšati i u ovim finalnim koracima. Potrebna nam je i filmska edukacija, edukacija protiv nesvjesnih predrasuda, potrebno nam je de podučavamo inkluziji (gledišta), umjesto nametanja dominantnog filmskog narativa kao jedinog ispravnog.

Camera Lucida: Kako će ovo biti moguće nakon decenija identifikacije publike sa mainstream narativnim herojima? Drugim riječima, da li će biti potrebno još nekoliko dekada da bi se “poništili” (“undo”) gledateljski procesi i navike?

Sonja Prosenc: Ako se prisjetimo “metoo” pokreta I optimizma koji smo svi osjetili, a sa druge strane vidimo porast desničarskih politika, otvoreno mizoginih, u mnogim zemljama širom svijeta, bojim se da je naša nada bila lažna. Naravno, ovo nije razlog da se odustane od aktivističkih napora. Moram biti optimistična. Ovdje bih željela pomenuti kako je žiri mladih u Holandiji, koji je dodijelio nagradu mom prvom filmu (Drvo), objasnio njihovu odluku – iznenadilo me to od grupe tako mladih ljudi: zapisali su, između ostalog, da moj film predstavlja vrstu filmova “koji mogu promijeniti način na koji gledamo filmove”. Rekli su mi da su gledali nekoliko filmova dnevno i da su o njima razgovarali uveče. I da su nakon nekoliko dana shvatili da se uveče uvijek vraćaju jednom filmu. Drvo im je dalo dosta razloga za razgovor, razloga za propitivanje i sumnje u ono što su do tada uzimali zdravo za gotovo.

Camera Lucida: Da li će, uopšte, biti moguća filmska umjetnost gdje identifikacija sa glavnim protagonistom(ima) nije nužna/neophodna?

Sonja Prosenc: Možda je to samo pitanje u kojoj mjeri može prodrijeti u mainstream. U stvari, mislim da svjedočimo porastu ove vrste filmova i da barem oni koji nisu hard core u ovom smislu, lakši su za razmijevanje, mogu postati dio nečega što bi se nazvalo arthouse mainstream.

Camera Lucida: Šta znači napraviti film u kom se uživa?

Sonja Prosenc: Neki filmovi daju užitak dok ih gledamo, neki tek kad završimo gledanje, kad počneš da razmišljaš o njima ili razgovaraš o njima sa prijateljima.

Maja Bogojević
Prevele: Nina Bukilić i Maja Bogojević