Intervju ARSEN OSTOJIĆ
| U Haliminom putu, insistiranje na vjerskom identitetu je ismijano kroz verbalni narativ mnogih porodičnih scena sukobljavanja oko izbora potencijalnog zeta/snahe različite religije, ili pak u gotesknoj gorko-komičnoj sceni, u kojoj ime Aron izabrano za novorodjenog dječaka - mušku glavu porodice - postaje »pravo i jedino muslimansko ime«.
Zahvaljujući ovom komičnom elementu i autorskim ironičnim komentarima, Halimin put izbjegava melodramski excess. Izbjegavanju ekscesivnog patosa doprinose i divni krupni planovi Haliminog lica i briljantna gluma Alme Price, koja istovremeno mami intimističku identifikaciju gledateljstva sa užasom bola, ali uspijeva i da održi određenu distancu zahvaljući minimalističkoj cinema verité fotografiji. Almino (Halimino) lijepo, iako izmučeno, lice toliko ispunjava ekranski prostor da njeno odsustvo sa ekrana stvara čežnju i želju za empatijom kod gledaoca, koliko god njeno lice konotiralo bol i tugu ili izazivalo mazohističke voajerističke impulse. Alma Prica, kad nije na ekranu, jednostavno vam nedostaje. Nije slučajno što naslov filma sadrži Halimino ime, jer bi se, lako, moglo zaključiti da je Almino lice, koje izražava plemenitost, dobrotu, sreću, radost, tugu, bol, opsesiju, očaj, rezigniranost i odlučnost- humanost u svim svojim oblicima - glavni protagonist filma. Zahvaljujući maestralnoj glumi Alme Price. Naspram Alminog lica vidimo drugo izmučeno žensko lice - Safijino (Olga Pakalović), u scenama borbe sa pijanim, suicidalnim suprugom, dnevne brige o djeci (kojima nedostaje otac) i domu, ili u, za narativ ključnoj, sceni kapanja krvi njenog posječenog prsta na kori od pite koju upravo razvija, što ona shvata kao znak njene biološke odgovornosti u pronalaženju mrtvog sina. Antologijska je i scena u kojoj se dvije žene konfrontiraju i otkrivaju tajne o ratnim užasima, gdje režiser obezličava i fotografski fragmentira dvije protagonistkinje, prikazujući samo njihove noge, stopala, posebno uznemirena, pomahnitala, očajnička Safijina stopala, koja se, u trenucima ključnog saznanja za filmski narativ, udaraju, sapliću, prepliću i posrću uz bolne krikove. Verbalno objašnjenje nije potrebno, jer publika koja prati »Halimin put« i njenu narativnu perspektivu već zna šta se dešava. Snažniji melodramski, ali i subverzivni, efekt je postignut u ovakvim scenama »nedostatka« konvencionalnog prikazivanja plača i krika lica. Ženske noge, koje se kreću, putuju, pomjeraju i mijenjanju stvari, igraju ovdje, metaforično, primarnu ulogu u saznajnom procesu koji vodi ka objelodavanju užasnih porodičnih tajni, ali i konačnom utješnom pomirenju. Sve tajne i misterije se, na kraju, otkriju, kao da poručuje Ostojič. Ipak, uprkos isticanju ženske moralne snage, postavljanju u prvi plan vitalne materinske uloge i osudi (koju može percipirati samo senzibilnija i zrelija filmska publika) instrumentalizacije ženske utrobe u političke, vjerske, nacionalne ili društvene svrhe, Halimin put se ne može jednostavno klasifikovati kao »ženski film«. Nije ni »ratni film« u žanrovskom smislu, ali rat je prisutan, ne samo u flashbackovima gnusne prošlosti, već i kroz posljedice na sadašnju stvarnost: u glavama ljudi koji su pretrpjeli stravične gubitke, fizičkim i emotivnim ožiljcima, na licima, u pejzažu, ljudskim odnosima... Prije bi se mogao opisati kao intimistička, topla ljudska priča o microsmosu jednog razrušenog sela, ljubavni film sa univerzalnom tragičnom rezonancom. Kroz neminovno preplitanje nacionalnih, etničkih i religioznih identiteta, uz neizbježne primjese biloškog nasljedja, ili apsurda »krvne pripadnosti«, film predstavlja, u krajnjoj instanci, žestoku osudu rata, rijetko viđenu u skorijim regionalnim filmskim produkcijama. Arsen Ostojić je nedavno boravio, po prvi put, u Crnoj Gori, kao gost CANU (sa predavanjem: »Kristalni otmičari: nezavršeni projekat Dušana Vukotića«) i Univerziteta Donja Gorica, gdje je održao niz predavanja studentima Fakulteta umjetnosti i gdje smo se sreli nakon crnogorske premijerne ne-biskopske projekcije filma Halimin put, koja je bila propraćena suzama cijele publike. Prema riječima autora, i njemu samom zasuze oči svaki put kada odgleda film do kraja. Intervju CL: Sa više od 50 dobijenih nagrada do sada, postali ste jedan od najuspješnijih i najnagradjivanijih autora u regionu. Koliko su Vam nagrade podsticajne, a koliko predstavljaju veću odgovornost pred novim, sljedećim projektom? AO: Mislim da nagrade dolaze ako radite nešto kvalitetno i od srca, pa me stoga te nagrade vesele, kao potvrda da sav taj trud nije bio uzaludan. To su ipak priznanja i struke i publike iz raznih zemalja, te s raznih kontinenata. Nakupilo ih se već poprilično, do sada za ova tri filma čak 52, a vjerujem da će ih biti još jer je Halimin put tek započeo svoj festivalski put. Na određeni način sam sebi podižem letvicu i sam sebi svaki put činim da mi je svaki sljedeći skok još zahtijevniji. |
Do sada sam uspijevao da opravdam očekivanja. Također, događa se nešto vrlo zanimljivo – nema jedinstvenog stava o tome koji je moj najbolji film, što znači da do sada nisam promašio. A kako u pravilu hrabro pristupam svojim filmovima, ove nagrade mi govore da nisam griješio pouzdavajući se u svoj instinkt i da se na njega mogu osloniti i sljedeći put.
CL: Halimin put je inspirisan istinitim dogadjajem, a Feđa Isović je radio na scenariju osam godina. Cijeli projekat je, dakle, dugo i pažljivo pripreman. Kako je ovaj element stvarnosti uticao na Vašu fikcionalizaciju priče, na režiserski postupak? Da li je, tokom saradnje sa Fedjom Isovićem, došlo do izmjena u scenariju? AO: To što se dugo radilo na scenariju i projektu više je rezultat nesretnih okolnosti nego odluke ili potrebe da se nešto vrlo pažljivo izradi. Teško je isfinancirati i realizirati film, pa se to čekanje da se sakupe sredstva obično koristi za rad na scenariju. Mene pisanje veseli i u tome sam perfekcionist, jer se nikad ne zadovoljavam s postignutim, već hoću još bolje i savršenije. Na kraju krajeva, ta faza rada na projektu nije tako ni skupa; dorađivanje scenarija ne košta ništa osim vremena ili barem ne košta onoliko koliko bi koštalo dorađivanje neke scene na snimanju. Kada sam krenuo u rad s Feđom, on je imao napisanu treću verziju scenarija, a završili smo s desetom. Dobro ste rekli da je scenarij inspiriran istinitim događajem; on se ne temelji na istinitom događaju i ne nastoji da ga u potpunosti slijedi. Taj istiniti događaj bio je doslovno poticaj mašti da slobodno poleti i da putem izmaštanoga pokuša reći neke istine o nama i ovim našim turbulentnim vremenima. Znači, nismo robovali realnim događajima već smo tu našu umjetničku slobodu iskoristili za stvaranje što emotivnije i damatičnije priče. Tu smo se Feđa i ja u potpunosti našli jer smo vidjeli da želimo isto, tj. on je shvatio da u potpunosti razumijem njegovu viziju i da iz njegove vizije idem dodavati ili mijenjati scene kako bi njegova inicijalna ideja došla do punog izražaja. CL: U sva tri filma bavite se nečim što ne samo mnogi filmski autori, već i publika, sa ovih prostora izbjegavaju, jer smatraju da je rat završen, a tema »dosadna«. Vi ste dokazali, brojnim nagradama i žirija kritike i publike, da publika nije zasićena ratnim temama kad se priča ispriča na drugačiji, neposredniji način. Da li je film o post-ratnoj stvarnosti (ne »ratni film«) još uvijek tabu na ovim prostorima, ili se radi o rijetkoj režiserskoj hrabrosti u bavljenju ovom temom na autentičan način? AO: Da, u pravu ste, sva tri filma su po-ratna, tj. događaju se najvećim dijelom u našoj poslijeratnoj sredini, kada osjećamo ili posredne (kao u Toj divnoj splitskoj noći) ili neposredne posljedice rata (kao u Ničijem sinu i Haliminom putu). Jasno mi je da publika izbjegava ovakve teme jer u ovim vremenima krize želi zabavu, ali onda pretpostavljam kako je točno da treba hrabrosti da se ipak bavite nečim za što u startu znate da publika neće pohrliti da gleda. Međutim, ono što ja radim je da snimam takvu vrstu filma kao napete i atraktivne filmove u kojima nema praznog hoda, u kojima je unutranji ritam odvijanja radnje besprijekoran, a uza sve to zaslađen jasnom režijom kao i dozom uvjerljivosti i priče i glumačke interpretacije. Zato ovakve filmove ne vidim kao tabu, već jednu potrebu da za nas i za buduće generacije pričamo o onome što nam se događalo sada. To jest i funkcija umjetnosti, da zrcali našu stvarnost, a rat kao nažalost najznačajniji događaj u ovim našim krajevima u zadnje vrijeme nepobitno zauzima prvo mjesto u izboru tema, barem za sada. Moram vam priznati da Ničiji sin i Halimin put, osim jedne tragične dimenzije i sličnosti s grčkom tragedijom dijele i problematiku identiteta, nešto s čime bih se volio baviti u jednom od svojih budućih filmova. {niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Jasno mi je da publika izbjegava ovakve teme jer u ovim vremenima krize želi zabavu, ali onda pretpostavljam kako je točno da treba hrabrosti da se ipak bavite nečim za što u startu znate da publika neće pohrliti da gleda. {/niftybox} |
