Mala Educacion
| Je li Nikolić vjerovao da time čuva crnogorski etnicitet? Jer, i tradicionalizam je vid samoafirmacije. Slike Sebe kroz sočivo Drugih zbunjivale su gledaoca, tako da je rediteljeva fascinacija običajima shvaćena kao tradicionalizam. Publika nije mogla ili nije htjela da razumije mitske, arhetipske strukture u njegovim filmovima. Sagledala bi samo prvu simboličku liniju, samo površinu, ne tražeći kodove za dublje razumijevanje. Stoga je, na optužbe da je mizogen, da je šovinista, molio gledaoca da sačeka kraj, čak i sami završni kadar, da bi se shvatila cjelina i da bi se sve linije najzad slile u jedinstven smisao. Publika je našla samo potvrdu vlastite predstave, a nije u cjelosti imala kapaciteta da pronađe metafore koje razbijaju stereotipne sintagme. Film, lakanovski rečeno, ima simbolički poredak i reflektuje posmatrača. Da li je bioskopsko platno podloga za sliku ili ogledalo? Koncept ogledala, kroz koji je i Žan-Luj Bodri aparatusom20 analizirao odnos posmatrača i filma, znači da gledalac ostvaruje sebe poistovjećujući se sa kamerom. Gledalac formira idealni ego kako bi proizveo subjekt koji pogrešno prepoznaje sebe kao izvor projektovanog svijeta. U ovom slučaju, reditelj je simbole crnogorcizma inkorporirao u svoj film kako bi ih pred svima uništio, kako bi Balkanac „u ogledalu" vidio da on nije zapravo takav, te da su tu karikaturu naslikali oni koji ga i ne poznaju. Iza površinskih crnogorskih pejzaža, humora, govora, likova otkrivao je novi svijet, svijet kakav bi mogao postojati da nijesmo opterećeni predrasudama. Kadrirao je Druge u mnoštvu varijeteta po formuli koju su zadali Prvi, odnosno koristio se stereotipima da naglasi antinomije ljudske prirode. No, slika o sebi stvara se kroz takozvani "vraćeni pogled", pa je afirmacija sopstva u većini slučajeva samo-marginalizacija. Slijedeći misao Andersona da sebe zamišljamo dijelom kako nas drugi zamišljaju21, Pavlović piše da je Balkan usvajao stavove Zapada i nekritički prihvatio stavove o sebi. Preuzeo je sliku koju su kroz vjekove formirali različiti putopisci, filozofi, istoričari...22 I Milica Bakić-Hajden zaključuje da su predstave o Balkanu internalizovane, te da je bez sumnje to nuspojava samo-afirmacije. Još jednom, na hegemonističku prirodu pojmova kao što su orijentalizam, balkanizam, stereotip, implicira i to što se oni koji su oštećeni samo-orijentalizuju. Treba dakle imati u vidu da postoje zamišljene tradicije koje su nuspojava politike koje vode moćnici, postoji tradicija koju je zdravo očuvati23, a postoji i auto-orijentalizam koji je neopravdan, jer i sam podliježe stereotipu. Balkanski film, pogotovu jugoslovenski, živio je u auto-stigmatizaciji; nije težio da bude razumljiv bilo kome van tog podneblja. Uska tematika, reference shvatljive samo onima koji dobro razumiju prilike na Balkanu, izrazita nenarativnost filma, opšteuzev - hermetičnost. Filmski kritičar Jurica Pavičić tu tendencioznu stereotipsku reprezentaciju Balkana naziva pretjeranom i grotesknom.24 To je u biti prihvatanje slike koju su o nama stvorili negdje drugdje, odnosno negativna samo-percepcija je konsekvenca potcjenjivačke spoljne perspektive. U dvobroju Sarajevskih svesaka posvećenom „razapetom Balkanu", Ksenija Šabec piše kako nije nužno da se stereotipi odnose na druge narode, „jer same žrtve stereotipizacije, ili iz prkosa, ili iz samoponižavanja, često neguju stereotipe o sebi, i čak ih i jačaju."25
Nerazumijevanje unikatnog Nikolićevog filmskog stila je moguće upravo zbog njegovog odnosa prema običaju/stereotipu. On je nedvojbeno bio fasciniran osobenostima tla na kojem je rođen – praslikama, kako ih je nazvao Jung.26 Ali, te praslike su nešto što doživljava kao breme, a ne idilu. Nikolić je opsjednut običajima i crnogorskim mitskim naslijeđem, jer te ritualne radnje u njemu izazivaju metafizičku jezu.27 Kod Nikolića praslike imaju platonovski smisao, one su otkrovenje-način da se razumije svijet. Auto-orijentalizam može biti odličan kod za dešifrovanje postupaka (praslika) kao što su silovanje žene užarenim kolcem, ubijanje preljubnice maljem ili davanje nevjeste na čuvanje djeveru. Već je rečeno da je orijentalizam mreža; a Nikolić je znao da smo uhvaćeni u mreži mitske svijesti. Taj motiv je čest u njegovim filmovima – muškarci i žene koji hvataju ribu, Jelka zarobljena u mreži običaja, Mikan u mreži laži, snaha u sputanoj seksualnosti... Prve scene koje prikazuju novu snahu Zmajevića su: djevojka koja na jezeru peca, a zapravo je ona žrtva koja će se uskoro naći u mreži i djevojka među ovcama, što je jasna aluzija na običaj da nevjesta mora biti djevica, a opet će s mužem izgubiti nevinost prije braka. Opasnost koja vrijeba od predrasuda Said je nazvao imaginacijskom demonologijom. To lijepo koincidira sa režiserskim viđenjem turobne prošlosti i uopšte pojava koje čovjeka muče. Naziva ih Baukom, Porokom, Đavolom, Čudom, Prokletstvom...uvijek je posrijedi borba protiv demona. |
Običajni motivi su u Nikolićevom filmu bili zapravo samo put ka univerzalnoj istini. Sukobi dva svijeta, neispunjene želje, intrige političkih manipulatora, priče su koje dijele svi narodi u prošlosti. Zoran Koprivica je mišljenja da se takve priče reflektuju u Nikolićevim filmovima: "Filozofsko-etička faktura Nikolićevih filmova većim dijelom je prožeta mitologemama i tradicionalno-običajnim motivima..."28 Po Jelušićima su ti običajni motivi marginalni29, ali nesporazum sa publikom uvrstio ih je kao manifestaciju stereotipa, ruganja Crnoj Gori, vraćanja okamenjenim slikama zavičaja itd. Kao neko ko je inspirisan Crnom Gorom, i u estetskom smislu je davao omaž svom zavičaju, pa slikao svoj kamen, svoje ljude, ozvučio svoj govor, svoje pjesme. U Iskušavanju đavola je, na primjer, estetizovan stereotip još od prvih putopisa o Crnoj Gori - da se Crnogorci veoma ponose svojom neustrašivošću i doživljavaju sebe kao izuzetne junake. Tako su i muški likovi u filmu naizgled hrabri i jaki, s oružjem za pojasom i ordenjem na grudima. Ali, pitaju žene za mišljenje, one ih ponekad i tuku, predvode kolo, pucaju iz puške... Sin Zmajevića dopušta da ga žena vrijeđa i tuče, poput kukavice bježi od neprijatelja, muškarci u selu mu se smiju jer mu žena naređuje, a vrhunac „crnogorskog junaka" je kada se od straha pred neprijateljem pomokri u pantalone. Jovanin Luka pak nije u stanju da sačuva kuću i odbrani ognjište, mirno posmatra dok mu siluju ženu i na svako njeno pitanje odgovara sa „Ne znam." Crnogorci se kunu u poštenje, i veoma drže do svog dostojanstva i integriteta. Nikolić uvijek karikira tu crnogorsku osobinu, time što se lopovi i prevaranti zaklinju čašću. Poštar u Iskušavanju đavola koji krade novac, kum u Lepoti poroka koji vara bližnje. Nikolić parodira „Bog je na nebu, a kum na zemlji" u više navrata njegovim beskupuloznim odnosom prema Luki, a lik Žorža poslužio je i za podsmijeh „skorojevićima" koji se vrate u selo. Dalje, „najveća ambicija i najžarkija želja Crnogoraca bila je da poginu na bojnom polju, uz paljbu vatrenog oružja, s mirisom baruti i krvi u nozdrvama".30 Kada se Mikan čudi što na njegovog brata ne pucaju neprijatelji kao na njega, stara majka odgovara: „Šta će, siroma'?"31 A na starijeg unuka je ponosna jer „blago nama kad imamo glavu oko koje se dušmani otimaju"32. I tu sliku o Crnogorcu Nikolić će izblijediti oprostom i izmirenjem nekadašnjih neprijatelja. Bez Drugoga nema ni Ega – Crnogorci ne mogu bez neprijatelja, što je inspiracija Nikoliću za legendarnu scenu u kojoj muškarac leleče nad grobom čovjeka koji mu je ubio sina. Ne zna šta će sada činiti sam, bez neprijatelja. U toj patrijarhalno uređenoj zajednici, stariji se bespogovorno slušaju i poštuju. Najstarija muška glava u crnogorskoj nošnji jedina jaše na konju. Čuva obraz familije, predvodi svatove, vraća dugove... Njemu ljube ruke čak i neprijatelji. Još jedan običaj stare Crne Gore, običaj dogovaranja brakova reditelj je gotovo postavio kao vic u Iskušavanju đavola: pri prosidbi djevojke, njenoj porodici pokazuju sliku mladoženje kada je bio dijete. Na to mladin otac odgovara: „Ma neću ja pitati za mladoženju kad je unuk Radoja Lekova. Eto to vam je đevojka, i nek vi je srećna."33 Sve navedene sekvence i likovi u njima su, ipak, mahom karikirani. Razlog tome je skretanje pažnje na duboki problem. Nikolić tim fenomenima koje sam producira provocira, izaziva na reakciju. Izaziva na promišljanje koje de lege ferenda rezultira rušenjem stereotipa. Da su rediteljske aluzije izrečene nižim tonom ili da je politički korektno prenebregnuo različitosti koje stvaraju stereotip, u filmu ne bi bile ni primijećene. Možda i najpoznatija scena Nikolićevog stvaralaštva je navodni običaj surovog ubistva preljubnice maljem preko hljeba na glavi. Ako je i negdje postojala priča o tom ritualu (režiser je tvrdio da nije izmišljen34) malo je moguće da je ikada sproveden. Radi se dakle o karikaturalnom prikazu koji je upotrijebljen isključivo u cilju jačanja kontrasta među zatočenom i oslobođenom Jaglikom. Prema patrijarhalnoj normi, ona treba biti kažnjena jer je prevarila muža, ali Nikolić na koncu ubija patrijarhat, ubijajući lik njenog muža. Ipak, u Nikolićevom igranom filmu je na momente bilo pretjerivanja koja remete liniju filma i utoliko otežavaju publici povezivanje sa referentnim tačkama. Na primjer, starac koji pita oca šta da radi, žena koja se gola skida pred strancima, odrastao čovjek kojeg majka ne odbija da podoji, zatim sodomija, varvarska silovanja... Koprivica je mišljenja da je logika kartezijanske uređenosti kod Nikolića „ugrožena snažnim prisustvom elemenata alegorijskog i mitskog"35 Ali, Nikolić je upravo gajio kartezijansku sumnju prema geoetnicitetima koji prethode stereotipu i tim alegorijskim elementom pozivao na čitanje između redova. Koristio se mitskim diskursom da razbije mit. I Severin Franić je zapisao kako je Nikolić kombinovao dva lica običaja, odnosno slikao konstrukciju, pa zatim i dekonstrukciju.36 (Što je jasno vidljivo u Lepoti poroka – prolog konstruiše stereotip, a kraj dekonstruiše.) |
_____________________________
20 Jean Louis Baudry, Ideological Effects of the Basic Cinematographic Apparatus, u Film Quarterly Vol. 28, No. 2, University of California Press, 1974
21 Benedict Anderson, Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, Verso, London, 1991, str. 154
22 Pavlović, n.d, str. 54 i 55
23 Dunja Rihtman Auguštin navodi da u tradiciji mogu postojati rezerve za budućnost. (Dunja Rihtman Auguštin, Struktura tradicijskog mišljenja, Školska knjiga, Zagreb, 1984, str. 188)
24 Jurica Pavičić, "Cinema of normalization: changes of stylistic model in post-Yugoslav cinema after the 1990s" u Studies in Eastern European Cinema 1:1, 2010, str. 44
25 Ksenija Šabec, „ Na dnu Evrope ili na vrhu Balkana" u Sarajevske sveske 6/7, 2004, str. 109 Unos na: http://sveske.ba/files/brojevi/SS%2006-07.pdf 06.04.2014
26 Karl Gustav Jung, Psihološke rasprave, Matica srpska, Novi Sad, 1984, str. 350. Jung je smatrao da se stvaralački umjetnički proces sastoji u oživljavanju arhetipova i njihovom transponovanju na jezik sadašnjosti: „Onaj ko govori u praslikama govori sa hiljadu glasova, on zahvata duboko i ovladava, a ujedno uzdiže ono o čemu govori iz jednokratnosti i prolaznosti u sferu uvek postojećeg, on uzdiže ličnu sudbinu na nivo sudbine čovečanstva."
27 Stevan Vučinić, „Legenda o prvom bolu", citirano u Zoran Koprivica, Rediteljska poetika Živka Nikolića, doktorska disertacija, FDU Univerziteta umetnosti u Beogradu, 2007, str. 149
28 Zoran Koprivica, Rediteljska poetika Živka Nikolića, doktorska disertacija, FDU Univerziteta umetnosti u Beogradu, 2007, str. 135
29 Mato Jelušić, Božena Jelušić, Iskušavanje filma, Argonaut, Budva, 2006, str. 30
30 Božidar Jezernik, Divlja Evropa, Biblioteka XX vek, Beograd, 2009, str. 120
31 Iskušavanje đavola, 01:42:30
32 Isto, 01:41:30
33 Isto, 00:13:56
34 Postoje mjesta Lupoglav u Nikšiću, Bijelom Polju i Istri koja su navodno dobila ime po tom običaju.
35 Zoran Koprivica, Rediteljska poetika Živka Nikolića, doktorska disertacija, FDU Univerziteta umetnosti u Beogradu, 2007, str. 27
36 Severin Franić, „Podneblje kao alibi" u Sineast 71/72, 1986
