Ako vam kažem – „Mit", što je vaša prva asocijacija? Prva lopta? Neću vam osuđivati prvu loptu.

1. Velika priča

2. Izmišljena istina

3. S koljena na koljeno

4. Bog(ovi)

5. Sizif

6. Uzaludnost

7. Utjeha

A zašto ne čujem ono što želim da čujem? Evo, pokušaću da vas navedem: Na naslovnici ove Velike Priče bi mogla da stoji oznaka sa društvene igre „Ne ljuti se čovječe!" - od 7 do 77. To je priča za dječake i djevojčice koji će tek da se rode, pa tata šapuće maminom stomaku priču o malom revolucionaru. To je priča za dječake i djevojčice koju baba prepričava djeci iz komšiluka. Pritom, slikovito opisujući, pa i bukvalno crtajući pojedine momente, tipa: slon, ovca...

„Idući pravo ne može se daleko otići..."

8. Mali princ!

E sad, neka broj 8 i broj 1 dijele prvo mjesto.

1. Velika priča o Malom princu.

Logički slijed pojmanja književnosti, i kulture en general, doveo je Malog princa u sam vrh mitoloških pisanija. Tvorac mita nam je poznat. Tvorac mita je naš drug, koji priča lijepu i poučnu priču. Budimo naivni. Potražimo poruku i pouku. Pošaljimo ili primimo jezički iskaz. Povjerujmo u bajku, i sve nazovimo bajkom. Ipak smo dio „svijeta Odraslih" . „Sve odrasle osobe su nekada bile djeca, ali malo njih se toga sjeća."

Dragocjeno je kad pred sobom imate malu knjigu puno konotativnih i simboličkih značenja. Štivo koje ne aludira bukvalno i konkretno na pojam o kojem piše i koji označava, već aludira na sve životne situacije koje su nas sigurno zadesile, a ako mislimo da nijesu, onda našu samosvijest dovodimo u pitanje.

Što je potrebno mitu da bi sa pravom nosio ime koje mu se pripisuje? Potrebno je da bude univerzalan. Potrebno je da bude opšte prihvaćen, primjenljiv u životnim situacijama. Živopisan, poučan, jak, uvjerljiv. Potrebna je i ona banalna stvar koja predstavlja laku pamtljivost. Iako je svaki mit zapisan, većina populacije ga nije čitala, a opet ista ta većina zna o čemu se radi. Makar o čemu se radi. Fascinantna je činjenica da mit svakodnevno biva prepričavan, ali nikada modifikovan. To je jedna od ključnih stvari koja razdvaja mit i običnu priču. Mitska priča je uvijek ista. Od nastanka, pa do danas. S obzirom na to da istorija krucijalne stvari nikad nije mijenjala, što pokazuje sadašnje vrijeme, mit će i dalje nastaviti sa postojanjem u prvobitnom obliku. Pošaljilac i primalac mita u svakom dijelu svijeta imaju jedinstven kod koji određuje individualne poruke, i uvijek ostaje konstantan kroz različite poruke. Mit svakoga od nas čini savršenim retoričarem. Mtska govorancija u nama pobuđuje sugestivne slike koje reprodukojemo, uvijek iznova uvjeravamo sebe, i one kojima mit govorimo.

Mit predstavlja jedinstven tip masovne komunikacije. Mitom govore najrazličitije i najogromnije grupacije ljudi, bez obzira na njihove individualne statuse, stavove, shvatanja i pojmanja svijeta i svijesti.

Moglo bi se reći da se mit uvijek može razvijat u konceptu stereotipa, ali uvijek u njegovom pozitivnom smislu. Ovdje ne mislimo da je stereotipno nužno dosadno, neoriginalno i zastarjelo. Uzmimo u obzir da je stereotipno ono što je striktno utvrđeno i određeno, što je konvencionalno i opšte prihvaćeno. Stoga mit biva usmeni ili pisani stereotip koji se prenosi sa generacije na generaciju, koji traje vječno, uvjerava, ohrabruje, podstiče, i dopušta nam da se poistovjetimo.

Ovdje dolazimo do jednog jako bitnog segmenta koji veže onoga ko govori mit (pošaljioca) sa onim koji sluša mit (primaoca). A to je poistovjećivanje. Ljudi vole da se poistovjete. Koliko god individue bile originalne, revolucionarno nastrojene, svi žele imati utjehu u nečem što zrači snagom i poentom kojom zrači mit. Velika priča o Malom princu je ovdje od presudnog mitološkog značaja. Zbog čega? Zato što se svaka osoba koja je ikad makar pokušala da korača planetom Zemljom poistovjetila sa Malim princom, ukoliko je čula za njega. A čula je. Jer, svako zna za mit. I jer većina žele postati mit.

Mitom se ne postaje. Mit jeste, ili nije.

Milo Radonjić
student 4. godine, FVU Mediteran