Lucidno       THE SKIN I LIVE IN

    Rez po ljudskoj mašti
    Transrodni eksperiment

     The Skin I Live In

    Koža u kojoj živim (La piel que habito, 2011)

    Režija: Pedro Almodovar
    Scenario: Pedro Almodovar
    Uloge: Antonio Banderas (Robert Ledgard), Elena Anaya (Vera), Marisa Paredes (Marilia), Roberto Alamo (Zeca), Blanca Suarez (Norma), Jan Cornet (Vicente)
    Trajanje:117min.

    Ništa nije uvrnuto ili šokantno u najnovijem Almodovarovom filmu, Koža u kojoj živim. Ovaj žanrovski mix sa elementima sci-fi, krimića, horora i melodrame je, iznad svega, još jedan Almodovarov film, sa prepoznatljivom autorskom ikonografijom. Manje radikalan nego u svojim ranim filmovima, ovo je, zapravo, novi-stari Almodovar, gdje se novi više tiče drugačije, visoko stilizovane, mizanscenske koreografije, uz reciklažu starijih filmskih tema. Pred očima nam se vraćaju scene njegovih sjajnih ranijih filmova, posebno: Matador (1986), Veži me (1990), Cvijet moje tajne (1995), Živo meso (1997), Sve o mojoj majci (1999), ili Pričaj s njom (2002). U melodramskom zapletu, ponavljaju se teme opsesivne ljubavi (»jednog bezumnika«), praćenja, gonjenja i kidnapovanja, otuđenosti odnosa majke i djeteta, želje za osvetom, dominacije i potčinjavanja, nejasnih ili zamijenjenih identiteta... Ako gledaocima ovaj meta-flashback na pomenute filmove nije dovoljno očigledan, prisustvo njegovih omiljenih glumaca, Antonia Banderasa i Marise Paredes, dodatno ističe već jasne metafilmične asocijacije. Nisu isključene ni namjerne aluzije na Mary Shelleyin Frankenštajn ili Franjuov film Eyes Without a Face (1960).

    Ništa nije prepušteno slučaju u ovom kompleksnom narativu, niti je sekund filmskog vremena protraćen. Svaki kadar je minuciozno osmišljen i svaki predstavlja, uz pomoć sjajne fotografije Jose Luisa Alcainea, vizuelno savršeno umjetničko djelo - film za sebe. Zato bi bilo suvišno, čak i nemoguće, prepričavati šta se zapravo dešava (klopka u koju lako upadne filmski analitičar Almodovarovog djela): faktografisati zaplet, rasplet, i kraj razorilo bi estetsku sublimaciju filma. Ono što se dešava na platnu može se učiniti fantazijom sve do pucnja – na kraju. Pošto siže odgađa informacije presudne za razvoj priče, publika mora aktivno učestvovati u građenju priče, popunjavajući prostorno-vremenske gapove, sve do kraja, koji maestralno sjedinjava »priču« (fabulu) i filmsku dijegezu. Kraj Kože u kojoj živim je i jedini mogući ne-happy end-kraj u fikciji i u životu. Konačno razriješenje dolazi kao dugo očekivana eksplozija nagomilane melodramatične tenzije, emotivnog naboja i ekscesa strasti. Pucanj iz pištolja se dešava ne da bi kamuflirao ili dodatno dramatizovao siromašan narativ, već kao jedino moguće i realno rješenje. Publika, ipak, neće uspjeti da se sjeti kako je autor odradio trik, jer Almodovar gradi distancu od svih onscreen dešavanja, puštajući da se najvažniji film odvija u mašti svakog gledaoca pojedinačno.

    {niftybox background=#8FBC8F, width=360px}Manje radikalan nego u svojim ranim filmovima, ovo je, zapravo, novi-stari Almodovar, gdje se novi više tiče drugačije, visoko stilizovane, mizanscenske koreografije, uz reciklažu starijih filmskih tema{/niftybox}

    Adaptacija romana Mygale, Thierry Jonqueta, Koža u kojoj živim kao cvijet »rascvjetava« porodične tajne, koje se postepeno raskrinkavaju sve dok ne isplivaju na površinu, kao i »koža« iz naslova, koja se može skinuti, uništiti, zamijeniti, obnoviti, smekšati, stvrdnuti, uljepšati. Zaplet može djelovati sapunjast: kako se tajne protagonista množe, tako se i narativne misterije povećavaju uvođenjem novih likova, uz doduše pomalo iritantnu Hičkokijansku horor-suspens muziku.

    Takođe u maniru sapunice, protagonisti se, u početku, jasno mogu svrstati u grupe negativaca i pozitivaca. Almodovar, međutim, usložava strukturu prividno jednostavnog narativa kroz konstantne, za njega ne i neuobičajene, flashbackove, koje vješto balansira kako bi održao neprestanu igru zabune fikcije i realnog. Tako publika postepeno otkriva da su dva muškarca braća po materi, ali nijedan od njih to ne zna, jer majka skriva majčinstvo, pritom se samo-optužujući zbog »ludila (sinova) koje mora da dolazi iz njene utrobe, pošto su očevi skroz različiti«. Dešavaju se još i revolucionarna naučna otkrića koja oživljavaju nestale i mrtve, preljuba, otmica, kazna, osveta i – tri pucnja iz pistolja. »Glavni dogadjaji" filma koji oblikuju lik doktora Roberta Ledgarda, ali i mijenjaju živote drugih, prepričani su u petominutnoj Marilijinoj naraciji, sa kratkim vizuelnim flashbackovima. Almodovar kao da poručuje da je bitnija reakcija koju tragični događaji izazivaju kod svakog pojedinca, njihov ishod koji ostavlja (dugoročne) posljedice na čovjekovu psihu.

    Robert Ledgard (Antonio Banderas) je hladan, bogat, proslavljen, moćan, kultivisan i naizgled "lud" naučnik (živi u izolovanoj vili, sa impresivnom bibliotekom i kolekcijom slika) - božanska naučna figura koja kontroliše sve, od svoje familije, kućne posluge do kolega i naučnih institucija. Nakon gubitka dragih i bliskih osoba, njemu nije ostalo ništa drugo u životu do ove ogromne vile sa kolekcijama umjetničkih djela, velikim ekranima po cijeloj kući, operacione sale i sve luđih i "revolucionarnijih naučnih" eksperimenata.

    {niftybox background=#8FBC8F, width=360px} Almodovar nema potrebe da objašnjava i pravda, jer on razumije i voli svoje likove takve kakvi jesu. Ostavlja nama, gledaocima, da pokušamo da ih razumijemo, čak i kad ih ne možemo zavoljeti {/niftybox}

    Film ne zadire dublje u Robertovu svijest, niti čini išta da bi opravdao njegove, često hladno-kalkulantske i sadističke postupke, makar da bi zadovoljio publiku u identifikacionom procesu sa protagonistima. Iako gledaoci teško da mogu da saosjećaju sa Robertom, Almodovar nema potrebe da objašnjava i pravda, jer on razumije i voli svoje likove takve kakvi jesu. Ostavlja nama, gledaocima, da pokušamo da ih razumijemo, čak i kad ih ne možemo zavoljeti. Lakše je saosjećati sa Verom, žrtvom "ludog naučnika". U prvi mah lako svodivi na negativce, svi likovi su ranjivi na različite, indivualne načine. Prividno odsustvo traganja po intimi protagonista, skoro kliničko zadržavanje na sterilnom i manijakalno pedantnom prostoru koji definiše lik Roberta rizikuje da i narativ učini sterilnim i neubjedljivim. Ovo prvo, površno, čitanje naglašava nedostatak snažne motivacije likova, uprkos visoko stilizovanim kadrovima. Ali ukoliko je Almodovar želio svjesno ostati u prostorima krimi-sapunjastog zapleta melodramatizujući očekivanja gledalaca, Koža u kojoj živim nameće i drugačije čitanje, ono koje ovu sofisticiranu formalno-estetsku igrariju pretvara prvo u apokaliptičnu alegoriju muške virilnosti, a zatim i u alegoriju površnosti same publike i stvarnosti u kojoj živimo. Samo površna analiza, dakle, može svesti ovaj film na loš remejk klasičnog horora, na reciklirani glamur, na opsesiju frivolnošću. Odnosno, samo onaj ko ne ide dalje od kože, površine, od onog što vidi, estetike pojavnog - što riječi naslova nagoviještavaju suptilnom semantičkom igrom. Koža je zamjenjiva i ona se da uokviriti, oivičiti. Iako savršeno lijepa, koža ima granice, jedva diše u zarobljeništvu. Verina koža ne osjeća ništa, nju nikakav rez Robertovog skalpela ne boli, kao da je, u tjelesnoj anesteziji, imuna na sav bol. Slično, gledateljstvo lako može upasti u zamku uokvirenosti i ne otići dalje od ivica koje ograničavaju ekran. Ono što je, pak, nemoguće uokviriti, definisati kao prostor jasnih granica, je čovjekova psiha, mašta, osobenost, lično(st).

     

     


    Previous-Page-Icon  10     Next-Page-Icon

    © 2010 Camera Lucida All Rights Reserved.

    Please publish modules in offcanvas position.