Upravo sam napisao kraj ove priče. Zanimljivo. Htio sam da to bude početak, ali mi se onda više činilo kako je to savršen kraj nečeg što još uvijek ne znam šta bi moglo da bude. Previše riječi. Mrzim to. Smisao. Besmisao.

Svi se sjećamo svog djetinjstva. Dana kad je nebo bilo plavo bez obzira na ogromne sive oblake i bezgranična polja munja. Dani koji su odisali srećom i radošću zbog svih momenata provedenih i koji će biti provedeni u blatnjavim barama punim kišnice sa svojim prijateljima. Jer, to su bili prijatelji. Oni pravi. Koji bi sa vama skakali u blato bez obzira na to što će ih majka istući prutem kad se takvi dovuku kućama. Jedan je skakao, svi su skalali. Jedan je krao voće, svi su krali voće. Jedan je bio kriv, svi su bili krivi.

Život je tako lak i lijep kad si dijete. Sve što čekaš i čemu se nadaš jeste sjutrašnji dan, ogromno prostranstvo livada i krševito brdo iza naših kuća. Desetak ljudi sa kojima sam provodio dane i mjesece. Godine. Desetak ljudi sa kojima sam izgradio život, sa kojima sam postao čovjek spreman da uroni u svijet prepun problema i zapleta kojima se rasplet ne vidi čak ni posle 487 epizode. Ti dani su bili divni. Rado ih se sjećam, rado im se vraćam. Duga vruća ljeta u kojima smo bez majci harali ulicama Momišića, krali voće komšijama i plašili stare babe kojie bi se našle u kasnim satima na ulici. Lovili šišmiše bacajući kamen u nebo da bi se šišmiš zalijepio za njega i zajedno sa njim pao nama u ruke. Desetine skloništa u izdubljenim žbunovima Malog brda. Jedna kuća. Drugarstvo. Dani kada obično zrno pijeska ispod tvog nokta ima čitav smisao života sadržan u sebi. Dani kada nam je bilo jasno za šta živimo.

Dječiji um radi jednostavno. Dječijem umu je sve jasno iako ima hiljade i hiljade pitanja. Za svako koje postavi naći će odgovor. Nekad tačan, nekad toliko besmislen u početku, a da se nakon malo razmišljanja o tome uspostavi da ipak ima smisla više nego odgovori mnogih "mudrih" ljudi današnjice. Biti dijete je blagoslov života. Biti odrastao čovijek, sazrio, uspiješan u životu, a dijete u duši je smisao života. Biti čovijek a dijete je uspijeh. Većina to želi, većina to pokušava, a malo njih to umije. Razvijati se umno u odraslog, a u duši biti dijete. Smisao. Besmisao. Kako god.

"Shvatio sam. Uhvatio sam smisao života u boci." pisalo je na kraju njegove sveske išarane milionima misli. "Večeras sam previše umoran da pišem o tome. Sjutra." pisalo je dalje.

Sjutra dan je umro. Smisao je ostao zatočen u boci. Za sva vremena. Ako sva vremena uopšte i postoje.

Dan kada je Slavko prestao da želi

Bio je to dan kada su se očevi vraćali sa robije. Sjećam se, mali Slavko je uvijek bio radoznao u pogledu svog oca. Otac mu je odveden na robiju nedelju dana posle njegovog rodjenja. Uspio je da ga pridrži par puta i poljubi u male rumene obraze, prije nego ga je tadašnja milicija strpala u maricu sa dvadeset drugih ljudi. Od tada, ni traga ni glasa Slavkovom ocu. Slavko je često bio tužan zbog toga. Često bi odlazio na vrhu brda iza njegove kuće, sjedio ispod ogromnog bora i razmišljao da li bi mu djetinjstvo bilo drugačije da je njegov otac bio tu. Bio je siguran da bi. Nekad, mogao je da osjeti velike hrapave ruke svog oca kako žuljevitim dlanovima prelaze preko njegovih i dalje rumenih obraza. Ni ostala djeca nisu imala očeve. Imala su ih, ali nisu bili tu. Svi su bili odvedeni prije tačno sedam godina. Slavko je uvijek molio svoju baku da mu priča o svom ocu. Babi bi uvijek polazile suze na oči pričajući svom unuku o njenom sinu. Slavko je bio još tužniji kada je morao to da gleda, ali duboko u njegovom srcu riječi kao što su: dobar, plemenit, radan, pošten, pun ljubavi, pravi otac, pravile su lom i doživljavao je ono što bi ljudi nazivali "sreća". Mali Slavko je želio. Želio je samo jedno, da njegov otac dodje i pomazi ga još jedan put sa hrapavim dlanom po licu. Želio je to tako žarko da je noćima provodio vrijeme na prozorskom oknu njihove stare kuće moleći se zvijezdama i mjesecu da mu vrate oca. Čak je i jednoj zvijezdi dao njegovo ime. Čisto da može da ga vidi kad god poželi. Svoj drugoj djeci, Slavko se hvalio kako će da provede sve trenutke koje može sa ocem kad se vrati iz izgnanstva. Ponekad bi toliko pričao o tome da bi drugoj djeci dosadio i napuštali bi ga odlazivši da igraju fudbala ili žmurke. Slavko je nastavljao da sjedi na kamenu pričajući sebi izmišljene priče o odlasku na pecanje sa svojim ocem.

Bio je to dan kada su se očevi vraćali sa robije.

Sva djeca su se sjatila na željezničku stanicu da dočekaju svoje nikad vidjene tvorce. Sva lica su bila okupana srećom, ali samo je Slavkovo lice nosilo i suze sa sobom. Plakao je od sreće, bio je omamljen, jer njegov heroj će se upravo iskrcati na stanici i započeće nova era života za njega.

Malo potom, voz je stigao. Ogromna lokomotiva zaustavila se ispred stanice, ispuštajući ogromne bijele zidove dima. Tišina je bila kao na sahrani. Sva srca su kucala u ritmu, kao jedno. Brzo, jako i srećno. Male dječije ručice držale su njihove male kape, a u kapama slike svojih očeva. Polako, jedan po jedan, očevi su počeli da izlaze. Brzi koraci, bacanje torbi i trčanje u zagrljaj obasuše željezničku stanicu u momentu. Svi su trčali na sve strane. Mali Slavko se peo na prste svakih par sekundi ne bi li ugledao lice sa slike koju je držao u ruci. Desetine lica, nijedno nije ono sa slike. Ali, slika mu nije ni trebala, on je znao da će osjetiti kad čovijek koji je zaslužan za njegovo postojanje izadje.

Ostala djeca koja su se sastala sa svojim očevima počeše da odlaze kućama. Davor je prošao pored Slavka, držeći svog oca za ruku, sa obije svoje i tiho prošaputao:

-Gdje je tvoj otac, Slavko? - upita ga.

-Sad će. Sad će. - reče Slavko drhtavim glasom sa suzama u očima. - Ima još ljudi u vozu, gužva je. Sad će on. - završi, a suza se slivala niz njegove obraze.

Nakon desetak minuta, Slavko je bio jedina osoba na stanici, osim mašinovodje i konduktera. Vrata od voza su se zatvorila i svijetla ugasila. Slavkov otac se nije vratio kući.

Od tog dana Slavko je odlučio da prestane da želi, da prestane da se nada, jer, smatrao je, nada i želja ne mogu da donesu ništa u životu sem razočarenje. Mali Slavko nije želio punih osamnaest godina. Sve do dana kada je upoznao Marijanu.

Ali, to je sasvim druga priča...

E pa ovako. Za obije ove priče inspirisao me mali princ, tačnije dio gdje on razgovara sa skretničarom o tome da su djeca sretna. Pošto u zadnje vrijeme dosta razmišljam o životu i smislu i tako tim stvarima, došao sam do zaključka iz prve priče, da je biti dijete jedan od smisala života. Shodno tome, napisao sam kratak tekst, kao odgovor na malog princa. Druga priča govori o tome koliko je diječija duša čista, kako im malo treba da budu sretna, a još manje da izgube svu nadu u svijet kao neko lijepo mjesto. Isto tako, sa poslednje dvije rečenice, staviio sam do znanja da je ljubav ta koja pokreće ovaj naš univerzum u kome bivstvujemo i da je zbog ljubavi jedino vrijedno da se živi... Prvo, prema ocu, a kasnije već prema Marijani što se malog Slavka tiče. Shvatio sam da ako bismo radili ovako nešto, to ne bi smjelo da bude bukvalno prepričani mit ili u ovom slučaju mali princ, pa sam zato napisao dvije potpuno odvojene priče, koje u suštini pričaju jednu priču. Da je najljepše na svijetu biti dijete... Mislim da je ovo mnogo bolje nego da sam radio animaciju ili ilustrovao knjigu, jer ovako sam ja nešto svoje dodao uz ovo što već postoji, razmišljao sam o tome i došao do nekih zaključaka... Nadam se da je dovoljno... A evo i treće priče, inspirisane Sizifom, ali sam onda malo skrenuo sa teme jer sam odlučio da metaforično predstavim život ovom pričom... :)

Leptiri ne umiru lijepi

Sanjao sam da sam Sizif i da guram ogroman kamen uz strmo brdo. Svaki put kad bih kamen izgurao na sam vrh, kamen bi pao nazad u podnožje brda i sve bih morao ispočetka da radim. Jednom, kada sam stigao na vrh brda, kamen je stajao pored mene, miran. Pitao sam se... Šta sad?

Nisam bio srećan. Nisam osjećao da sam ostvario neki cilj. Glupi kamen je dokotrljan do vrha brda. Velika stvar. Gurnuo sam ga i skotrljao se opet sve do podnožja.

Nekako, nisam imao želju da se vratim dolje i ponovo počnem da ga guram uz brdo. Nekako, znao sam da je taj dio puta gotov, da kamen MOŽE da se dokotrlja do gore, i da MOŽE da ostane tu. Zašto bih opet radio jednu te istu stvar iznova i iznova kad nema smisla?

Bio sam leptir. Vidio sam četiri doline i jednu šumu tog dana, prije nego sam umro u strašnoj agoniji. Leptiri ne umiru lijepi. Lijepi su dok lete, sa svojim božanstvenim krilima, lagani, krhki. Ali, njihova smrt je nešto sasvim drugo. Ne biste željeli da umrete kao leptir. Krila su mi se sasušila i pao sam na isti onaj kamen koji je neki polugoli čovjek gurao ranije tog dana. Udario sam glavom i lobanja mi je pukla na osam djelova, jedno oko mi je ispalo i iz nosa mi je curela krv. Bila je žute boje i imala je ukus kečapa. Ležao sam tako, nepomičan, nadajući se da ću uskoro umrijeti. Uskoro je stiglo previše kasno i strašan bol je rasporio moje tijelo. Ugušio sam se u sopstvenoj krvi. Leptiri ne umiru lijepi.

Jedan mrav me gurao dok sam nosio ogromni dio neke suve travke. Vikao je nešto u stilu da moram da požurim jer ću u suprotnom biti kažnjen. Nisam htio da žurim. Htio sam da uživam u svom dugom hodu dok na ledjima nosim ogroman teret. Ionako se jednom živi. A život je u stvari više umiranje nego življenje. Od samog rodjenja znamo da mora doći čas kada ćemo umrijeti i iščekujemo taj čas svaki dan. Pružao sam korak lagano ispred sebe i za nekih pola dana sam stigao onog mrava koji mi je rekao da požurim. Žurio je. Pregazio ga je ogroman kamen koji se skotrljao sa vrha brda.

Huknuo sam jednom. Pored mene je sletjela još jedna sova. Bila je ista kao i ja, sem jedne male pjege kod desnog oka. Sve ostalo bilo je bijelo. Gledali smo se neko vrijeme bez pomaka. Nekako, osjećao sam sa njom neku povezanost čudne prirode koju samo takve ptice mogu da osjete. Dvije iste ptice. Strašna tutnjava prekide mi pogled i okrenuh se ka tlu. Jedan ogroman kamen se skotrljao sa vrha brda još jednom. Peti put u poslednjih sat vremena. Sad će i čovijek. Čekao sam nekoliko momenata, medjutim, čovjek nije silazio. Da li je konačno shvatio? Raširih krila i poletjeh prema vrhu. Druga sova me pratila. Vidio sam čovjeka kako stoji suznih očiju na samom vrhu brda obasjan zalazećim suncem. Nije bio tužan. Nije bio ni srećan. Bio je spokojan. Shvatio sam da je shvatio da na svijetu postoje stvari koje kad jednom uradiš nema potrebe da se vraćeš na njih. One su onda samo prošlost koja ostaje iza tebe. Budućnost leži ispred. Prošlos je prošla, samo joj ime kaže i to je to. Bio sam srećan, jer je to značilo da sam dobro odradio svoj posao. Tog dana, čovjek je shvatio ono što mi sove znamo od rodjenja.

Život je samo trenutak izmedju dvije velike praznine. Tame prije rodjenja i one posle smrti. Ne vrijedi svoje buduće izbore graditi na osnovu onih prošlih. Život je previše kratak za to. Zato mi sove živimo samo četiri dana i misli se da lovimo samo noću, a u stvari za ta četiri dana mi pokušavamo da ljude usmjerimo na pravi put. Nekad, kao danas, uspijemo u tome, pa naredna tri dana živimo i obilazimo svijet. Nekad, ne uspijemo u tome i završimo kao onaj veličanstveni leptir. Udavljeni u sopstvenoj krvi.

Dejan Popović
student 4. godine, FVU Mediteran