Ljubavno pismo selu

Nakon deset godina stvaranja, film Granice, kiše (ko-produkcija Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Švedske i Velike Britanije) autora Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara, doživio je bioskopsku premijeru na ovogodišnjem filmskom festivalu u Sarajevu, gradu gdje je film dobio nagradu Cinelink za projekat u razvoju deset godina ranije. Smješten u ogoljelim, kamenim pejzažima očaravajućih ali zapuštenih sela na novo-utvrđenim granicama Crne Gore, Hercegovine i Hrvatske, sa pogledom na Jadransko more, film je podijeljen u dva labavo razgraničena dijela, koje povezuje protagonistkinja, mlada studentkinja Jagoda (briljantna Kristina Stevović), koja iz grada dolazi na selo u posjetu rođacima u toku ljetnjih mjeseci. Njen dolazak unosi osvježavajuće promjene u vrelinu svakodnevnih rituala seoskih rođaka, postajući centralni narativni događaj i za filmske protagonist i gledaoce. Ona donosi urbanu sofisticiranost u izolovane ruralne mentalitete, ali dobija i očaranost prirodnim okruženjem i lokalnim običajima, dok svi jednako i postepeno bivaju ‘zaraženi’ nadom u pomirenje ‘zaraćenih’ geografskih graničnih strana.
Poigravajući se sa svim značenjima granica – geografskim, kulturnim, sociološkim, etničkim psihološkim, pa i žanrovskim – film, prvo, ističe sve ove razlike da bi se, najzad, fokusirao na one mentalne, uz efekat susreta Živka Nikolića sa David Lynchom. Ovaj prvi se nazire u mjestu smještene radnje, lokalnom humoru i naglašenom akcentu na sudaru ruralnih i urbanih svjeotva, dok se ovaj drugi 'osjeća' najviše u fragmentiranom narativu, postmodernom kolažu apsurdnog i koherentnog, u melanhično-nostalgičnom zadimljenom ambijentu, koji naglašava muziku i detalje umjesto radnje. Atmosferičnost i muizika, zapravo, postaju protagonisti narativa, uz pažljivo odabrani soundtrack miješanih zvukova pjesama koje su obilježile generacije regiona (Bebi Dol, Darko Domijan, Makadam, Miladin Šobić itd.), odoljevajući sveprisutnoj ‘hijerarhiji ukusa’ koja dominira lokalnim kontekstom. Cijela glumačka ekipa, pored Kristine Stevović, je sjajna: Vahidin Prelić, Momo Pićurić, Marta Pićurić, Dubravka Drakić…
Razgovarala sam sa Nikolom Mijovićem, ko-autorom filma i profesorom teorije filmske kulture u Londonu, o svim teškoćama (posebno finansijskim) na koje se nailazi tokom pripreme debitanstkog ostvarenja, scenarističkom razvoju, radu sa filmskom ekipom, preplitanju teorije i prakse, forme i sadržaja i mnogim drugim pitanjima.

Camera Lucida: Film Granice kiše je čekao dugo da ugleda mrak velikog ekrana. Prikazan je premijerno, konačno, u Sarajevu, gradu u kojem je film dobio nagradu Cinelink za projekat u razvoju deset godina ranije. Kakav je osjećaj kad se završi toliko dugo pripremani projekat i prikaže se publici baš u Sarajevu gdje je i začet?

N. Mijović: Ne znam, zapravo, koliko iskreno mogu da odgovorim na to pitanje... Osjećanja su, kao što to biva na kraju napornog i dugačkog putovanja, pomiješana, ali premijera je iznad svega bila jedno emotivno iskustvo. Ovom projektu mnogo je koristilo učešće u Cinelink razvojnom programu Sarajevo festivala, kao i osvojena nagrada, koja nam je dala 'vjetar u leđa' u toj ranoj fazi. Možda bez svega toga ovaj film ne bi ni postojao. Zato je bilo lijepo ponovo doći u Sarajevo i na neki način simbolično zatvoriti krug. Uz to, atmosfera u gradu za vrijeme festivala je jako vesela, a Sarajlije su po običaju velikodušni i neposredni domaćini.

Camera Lucida: Kako je publika u Sarajevu reagovala na film? Da li si bio iznenađen nekim reakcijama?

N. Mijović: Projekcija u Sarajevu je bila rasprodata i čini mi se da je film prihvaćen entuzijastično, a sudeći po komentarima, publici su se naročito svidjeli muzika, fotografija i optimizam kojim ovaj film zrači.

Camera Lucida: Priprema je dugo trajala: finansiranje, snimanje, odabir glumaca, lokacija, post-produkcija... Šta je bilo najizazovnije u tom procesu?

N. Mijović: Prije svega, pravo je čudo da se u ovo vrijeme i na ovom prostoru snimi bilo kakav dugometražni igrani film. Međutim, nas su, pored svih uobičajenih finansijskih i logističkih poteškoća, stvarno zadesile baš sve nezgode koje mogu da se dese jednom nezavisnom filmu. Izgledalo bi mi sve to jako tragi-komično - da se nije dogodilo meni! Svi se slažu da je velika šteta što nismo snimali 'the making of' dokumentarac o produkciji 'Granica kiše'. Ovaj film je od početka koncipiran kao 'ljubavno pismo našem selu', ali je zato produkcija - i u bukvalnom i u figurativnom smislu - morala proći najprašnjavijim i najneprohodnijim balkanskim putevima.
Uz to, i Vlastimiru i meni je ovo prvi dugometražni igrani film, tako da smo u hodu učili neke važne stvari vezane za rediteljski i producentski posao. Imali smo ogromnu sreću da nam u tome nesebično pomognu naši nešto iskusniji najbliži saradnici, prije svega pomoćnica režije/ko-producentkinja Andrijana Stojković, montažer Alex Fry, direktor fotografije Miloš Jaćimović, skripterka Saša Mitić i kompozitor Rob Manning (čija muzika na kraju nažalost nije završila u filmu). Takođe, glumačkoj ekipi predvođenoj Kristinom Stevović i Vahidinom Prelićem dugujemo posebnu zahvalnost za njihov entuzijazam, strpljenje, naporan rad i vjeru u ovaj projekat.

Camera Lucida: Snimanje je počelo 2011. godine. Koliko puta je snimanje moralo biti prekinuto zbog produkcijskih ili drugih razloga?

N. Mijović: Izgleda da je sudbina ovog projekta vezana za karijeru Novaka Đokovića, jer imali smo slične uspone i padove u isto vrijeme kad i on, počevši od te 2008-e, kada je on osvojo svoj prvi Grand Slam, a mi dobili nagradu u Sarajevu. Tako su i naše zlatne godine bile 2011 (kada je snimljen prvi dio filma u Crnoj Gori) i 2015 (kada smo snimali u Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj), i evo nas najzad ponovo tu u 2018-oj, spremni da konačno pokažemo film javnosti, u isto vrijeme kada se Đoković vratio poslije povrede i ponovo osvojio Vimbldon... Nadam se da će njegova dobra forma nastaviti i slejdeće godine! (smijeh)

Camera Lucida: Kako se psihički podnosi dugo odlaganje filma prvijenca koji se jedva čeka?

N. Mijović: Haha od toga stvarno može da se poludi...

Camera Lucida: Radili ste sa nekoliko regionalnih glumaca, montažer Alex Fry je iz Velike Britanije, pojavljuje se francuski jazz violinista itd. Kako je bilo raditi sa, sada, „medjunarodnom“ ekipom glumaca (doduše na zajedničkom jeziku) i drugim internacionalnim filmskim saradnicima?

N. Mijović: Želja da se prevaziđu granice je u srži ovog projekta od samog početka, tako da je 'međunarodni' sastav ekipe u tom smislu najprirodnija stvar. Pored toga, ja se igrom slučaja ionako u svom privatnom i profesionalnom životu uvijek nalazim u nekom mješovitom društvu. Mislim da otvorenost prema različitim kulturama i drugačijim pogledima na svijet od sopstvenih obogaćuje ljude, čini nas tolerantnijim i tjera nas da bolje komuniciramo jedni sa drugima, što je sve jako važno u kontekstu današnjeg globalnog jačanja jezika mržnje i podjela u politici, javnom diskursu i na internetu.

Camera Lucida: DoP Miloš Jaćimović sjajno bilježi predjele ovog dijela regiona u nostalgičnom tonu, reminiscentan na Živka Nikolića ali i Italijanku Alice Rohrwacher, ne samo u sporim pokretima kamere, već i bilježenju detalja. Da li ste lokacije poznavali već ranije ili ste ih ciljano tražili i ako jeste, koliko dugo?

N. Mijović: Tačno je da smo jako puno vremena i pažnje posvetili vizuelnom jeziku filma, fokusirajući se na likovnost prirode, ali trudeći se da ti pejzaži ne budu puke razglednice, već sastavni dio emotivnog i društvenog života naših likova. Proveli smo nekoliko godina u potrazi za lokacijama, što je svakako bio jedan od najljepših i najzabavnijih poslova kojim sam se ikada bavio, ne samo zbog predivnih predjela koje smo obilazili po Crnoj Gori i Hercegovini, već i zbog velikodušnih, i ponekad osobenih ljudi koje smo sretali u tim, danas uglavnom napuštenim, krajevima... E, da, znaš li da nam je jedna od lokacija bilo selo Parci, u Lješanskoj Nahiji? Zar vi Bogojevići niste iz susjednog sela? (osmijeh)
Što se tiče uticaja, Živko Nikolić je za mene naravno ogromna inspiracija, naročito njegovi kratki eksperimentalni etnografsko-dokumentarni filmovi kao što su 'Ždrijelo' i 'Biljeg'. Dok smo crtali storibord za crnogorski dio filma, listali smo i monografije Petra Lubarde. Takođe, drago mi je da čujem da su te 'Granice kiše' podsjetile na Alice Rohrwacher - ja osjećam da su mi njena estetika i shvatanje svijeta bliski, i mnogo volim njene filmove, a interesantno je da su oni snimani u isto vrijeme kad i naš.