Imala je 65 godina. Ubila se. Smrt je, u svakom slučaju, bila prisutna od samog početka, bila prisutna prije nje.

Od samog početka: prvi kratkometražni film, burleskni i samodovoljni manifest, u kojem je ona eksplodirala u svojoj briselskoj kuhinji – naravno, Saute ma ville, iz 1968. godine.

Prije nje: čak i u smijehu, promuklom kao njen veličanstveni glas ludog pušača, čak i u sjaju koji je izbijao iz njenih zelenih očiju koje niko neće zaboraviti ako ih je makar jednom vidio, zlokobna sijenka Holokausta nikad nije izostajala.

Ni u paklenom mjuziklu (Golden Eighties,1986), ni u adaptaciji Prusta (La Captive, 2000) ili Konrada (La Folie Almayer), ni kada je snimala dokumentarac o trupi Pine Bausch (Un jour Pina a demandé, 1983), ni u čistom bijesu koji se pretvara u čistu ljepotu protiv američkih rasista (Sud, 1999).

Ona nikada nije zaboravila ono što je slomilo njenu porodicu i u nedogled raširilo veo nehumanog terora nad svijetom. Bilo je teško, jako teško. Ovdje nije cilj objasniti njeno samoubistvo, pronaći uzrok tog čina. Jedini cilj je podsjetiti, kako sva njena djela o tome svjedoče, koliko je ona dugo hodala okružena smrću.

Žena koja je pravila filmove

Šantal je bila sićušna. To je bilo ono što je smjesta upadalo u oči, uz glas i pogled. Dugo je posjedovala nevjerovatnu energiju. Plamen, oštrica. Ono što se takođe odmah vidjelo, svakako, to je da je bila žena.

Žena koja pravi filmove početkom sedamdesetih godina nije bilo uobičajena pojava u Francuskoj – a još manje na drugim mjestima. Postojale su Agnès Varda, Duras, koje su se u to upustile, a zatim...?  Od Je,tu, il, elle iz 1974. godine, a naročito zvučnog i snažnog gesta Jeanne Dielman, 23, quai du commerce, 1080 Bruxelles sljedeće godine, sa Delphine Seyrig do savršenstva njene umjetnosti, ona sa nevjerovatnom snagom čini da pogled žene na ekranima živi.

Ima jedan prije i jedan poslije Jeanne Dielman, 3 sata i 20 minuta života jedne žene koja širi preobražaj jedne hronike za kuhinjskim stolom u tragičnoj pjesmi savremenog beznađa, sa okrutnom i pažljivom tačnošću čije druge primjere uzalud tržimo. Jedan prije i jedan poslije u istoriji kinematografije i u istoriji feminizma i načina na koji su umjetnička djela u njima imala svoj udio.

Njujorška sloboda

Chantal Akerman nikada ne bi stvorila Je, tu, il, elle i Jeanne Dielman, kao ni znatan dio svoj rada koji će tek izaći, da nije otišla u Njujork početkom 70. godina. Prirodna slika jedne generacija koja je ishod Novog talasa, generacija Philippe Garrela, Jacques Doillona, Rainer Fassbindera, Werner Schroetera, ona je bila glavna figura u evropskoj kinematografiji. Imala je svoje mjesto u vrsti rodoslova koji je nagovijestio kolekciju za Arte „Tous les garçons et les filles" za koju je snimila „Portrait d'une jeune fille de la fin des années 60 à Bruxelles" (1994), upisijući se među André Téchiné, Claire Denis i Olivier Assayas, kao i u lijepom portretu generacije reditelja, filmu „Les Ministères de l'art" (1989), koji je snimio Philippe Garrel.

Evropljanka, nasljednica sjećanja na logore i svijetla Novog talasa, Chantal Akerman u Njujorku otkriva još jedan prekid. U tami Anthology Film Archive-a koju je stvorio Jonas Mekas i u svjetlu zračenja Warholove Fabrike, bila je ozračena tom takozvanom eksperimentalnom slobodom, koja dolazi od Michael Snowa, Kenneth Angera, Stan Brakhagea. Ono šta će ona od toga učiniti pripada samo njoj.

Jean-Michel Frodon
Prevela: Nina Bukilić

http://blog.slate.fr/projection-publique/2015/10/06/chantal-akerman-est-morte/