Intervju        BELA TAR


    Sve sam rekao
    Bela Tar i Nevena Matovic

    U okviru programa Omaž stranom autoru, na ovogodišnjem festivalu Cinema City, prikazano je 11 filmova kultnog mađarskog reditelja Bele Tara. Najveće interesovanje publike izazvala je projekcija ( po rečima reditelja) poslednjeg njegovog filma „Torinski konj", dobitnika Srebernog medveda za režiju i nagrade FIPRESCI na 61. Filmskom festivalu u Berlinu. U međuvremenu je odlučeno da će „Torinski konj" biti mađarski kandidat za nagradu Oskar u kategoriji najbolji strani film.

    Bela Tar je proveo samo nekoliko sati u Novom Sadu. Njegov dolazak je bio neizvestan do poslednjeg momenta i rezultat je upornih i strpljivih pregovora koje su sa njim imali organizatori festivala, pre svega programska direktorka Bojana Bandić i selektorka ove retrospektive, Ticijana Finci.

    Zbog toga je izuzetna čast i ogromno zadovoljstvo bio intervju koji sledi, koji je počeo rečima dobrodošlice i izvinjenjem sto ga uznemiravam:

    - Ne, u redu je, kada sam već ovde...

    Uvek je to nekako nezgodno, snimite tako divne filmove i onda ljudi dođu sa nekakvim pitanjima, a vi ste u stvari sve rekli tim filmom...

    BT: Sigurno je tako, ali ipak svi ovde žele da čuju nešto iz mojih usta, eto u čemu je stvar.

    Konačno ste ovde. Očekivali smo Vas nekoliko puta, ali niste došli. Radili ste, stalno ste bili zauzeti...

    BT: Ili sam radio, ili se nešto drugo dešavalo... ili sam sređivao neke stvari u životu, stalno nešto iskrsne... eto večeras sam imao slobodno veče i rekao sebi :" Hajde da odem u Novi Sad!"

    Verovatno znate, rekli su Vam da za projekciju Vašeg filma „ Torinski konj" već nedeljama nema karata. Šta mislite o tome?

    BT: Drago mi je. Drago mi je kada neko želi da vidi moj film, drago mi je kada nekoga zanima život tih ljudi i drago mi je kada nekoga zanima kakav je naš pogled na život... sve je to lepo...

    Da li radeći svoje filmove razmišljate o gledaocima, da li li možete da zamislite kako izgleda vaš prosečni gledalac? Pretpostavljam da, kada snimate, imate nekoga posebnog na pameti?

    BT: Ne. Sigurno ne mislim. Znate li šta ja mislim o publici, odnosno gledaocima? Pre svega, sto odsto sam siguran da ljudi nisu mala deca. Oni su odrasli, imaju senzibilitet, imaju inteligenciju i razumeju sve ono što mi, reditelji, želimo da pokažemo. O tome prvenstveno razmišljam. Verujem, takođe, da su ljudi prilično pametni i da ja, kao reditelj, moram da im dam najbolje od sebe. Vidim da ljudi iz šou biznisa misle da su gledaoci mala deca i zbog toga im serviraju gluposti, nude im sranja koja ponižavaju ljude. Ja to tako vidim. Ja ne želim da ponižavam ljude, želim da im se predstavim u pravom svetlu. Ja cenim... Znate li u čemu je razlika između brze hrane i prave, pravcate domaće, rukama domaćice spremljene večere? Progutate hamburger i otrčite dalje; to šou biznis daje gledaocima. Ono što mi želimo da pružimo gledaocu je prava, domaća , sa ljubavlju spremljena, veoma lična večera... mi tu vrstu „hrane" serviramo... to je odgovor na vaše pitanje o publici. Ja svoju publiku poštujem.

    Hvala Vam na tome, jer ja imam taj osećaj dok gledam Vaše filmove. Međutim, čini mi se da nije baš bilo lako biti Bela Tar i snimati filmove svih ovih godina?

      BT:Znate, to je veoma čudno. Na neki način, to je prilično lako jer ja kažem hajde da snimamo film, a oni se sa tim slože.

    Sa druge strane, potrebno je vreme i to dugo traje... to dok u svemu što radite ljudi ne vide poslovne mogućnosti.

    To je uvek tako; ukoliko imam producenta koji je pametan i koji želi da producira pravi „Belatarovski" film , pustiće me da radim slobodno.

    Mene nije briga, ako neće da daju novac, neće, baš me briga. Ja više neću da snimam filmove i te gluposti me se više ne tiču.

    Da, čini mi se da nikada niste pravili kompromise. Pre svega zbog toga što uživate u snimanju filmova?

    BT: Pa ne uvek, ponekad je jako teško. Moram da priznam da mi baš ne prija da ustanem u šest sati ujutru i počnem snimanje... reći ću vam samo da ponekad to i nije prevelika radost, dešavaju se i sukobi, iskrsavaju problemi... nekada nam vreme ne ide na ruku i borimo se sa morem narazličitijih gluposti... ali znate šta ja mnogo volim? Volim kada nešto nije postojalo, a posle našeg delovanja postoji... bez nas i našeg rada to ne bi postojalo... ja volim proces stvaranja.

    Da, vi zaista stvarate jedan poseban, novi svet. Kada razmišljam o vašim filmovima, ja zaista razmišljam o nekom novom svetu u koji ulazim svaki put kada gledam vaš film. To nekada nije tako lako, obično je više teško nego lako, ali se oseća neko zadovoljstvo kada se u njega uđe?

    BT: To već ne znam. To je nešto o čemu ja ne mogu da sudim, jer je to nešto što ja nisam sam stvorio. To je rezutat grupnog rada. To je nešto što sam stvorio uz pomoć svojih prijatelja.

    {niftybox background=#8FBC8F, width=375px}Nikada ne smete da zaboravite da snimanje filma nije ONE MAN SHOW, već je to nešto sto morate da radite uz pomoć drugih ljudi...{/niftybox}

    I bolje je ako su ti ljudi vaši prijatelji...

    BT: Naravno, naravno... znate li šta je najlepše? Kada imate utisak da svi ljudi oko vas, svi saradnici gledaju stvari vašim očima. U tom slučaju sve je veoma lako. Prilično lako. Tada ne morate mnogo da objašnjavate saradnicima, glumcima... kada je tako sve je jednostvno...

    A pre toga treba da pronađete nešto na ulici, u svom životu, nešto što pokreće sve to. Sve te priče potiču iz svakodnevnog života?

    BT: Naravno. Pre nego što sam počeo da se bavim ovim poslom, ja sam uvek bio okružen ljudima. Sve je to pitanje socijalnog senzibiliteta.

    Morate da znate da kada snimate film, morate da imate novac. A snimanje filma košta puno. Novac potiče od ljudi, vi trošite novac poreskih obveznika, novac koji se dobija ubiranjem raznih taksi... s obizrom na to da ja upravo taj novac trošim snimajući film, dužnost mi je da ljudima pokažem ono što vidim u običnom životu. A život, kao što znate, baš i ne možemo da nazovemo „ običnom" pojavom... svako ima svoj obični život, i svako ima samo jedan život... Kakav je kvalitet tog života, kako se ljudi snalaze živeći taj svoj život, kako upadaju u zamke, kakva je mogućnost da im se dogodi radost... to je interesantno i ja time volim da se bavim.

    Zbog čega film nosi naziv "Torinski konj"? Direktna veza zapravo ne postoji... Možda je to glupo pitanje...

    BT: To pitanje nije glupo... Odgovor na to pitanje dolazi od gospodina Ničea lično. On je taj koji se sreo sa konjem u Torinu, a on je i taj koji je stvorio IBERMENŠ TEORIJU...

     



    Previous-Page-Icon  12     Next-Page-Icon

    © 2010 Camera Lucida All Rights Reserved.

    Please publish modules in offcanvas position.