Nedavno, nakon gledanja obnovljene verzije filma „The wave" Freda Zinnemanna (1935) snimljenog na lokaciji u Meksiku sa neprofesionalnim glumcima koji su regrutovani među lokalnim ribarima- riječ je o filmu koji najavljuje italijanski neorealizam – obnovio sam uvjerenje da je profesionalna gluma precijenjena. Filmska gluma je najmanje zahtjevna od svih izvođačkih umjetnosti, traži najmanje vještina i obuke. Kao što je to i dokazano nebrojeno puta, bilo koga nasumično odabranog na ulici možete navesti da sjajno glumi na filmu. Da li možemo zamisliti da isto to učinimo sa baletskim umjetnikom, operskim pjevačem ili pijanistom klasične muzike? Spencer Tracy je jednom izjavio :"Sve što je potrebno jeste da znaš svoj tekst i da se ne saplićeš o namještaj".

Ovo je bilo očigledno još u eksperimentima sa montažom Leva Kuleshova u ranim 1920-im. Kuleshov je napravio kratak film u kojem su se snimci lica proslavljenog glumca Ivana Mosjoukina smjenjivali sa raznim drugim snimcima (tanjirom supe, lijepom djevojkom, staricom u kovčegu). Kada je film prikazan publici, pohvalili su glumu Mousjukina koji je izrazima lica pokazivao glad, želju i tugu, dok je „gledao" u tri različite stvari, sa uvjerenjem da je izraz njegovog lica bio različit svakog puta. U stvari, snimak Mousjukinovog bezizražajnog lica bio je identičan u svim kadrovima.

Činjenica je da gotovo bilo ko može biti dobar filmski glumac - mladi, stari, bolesni, pametni, glupi, zgodni i ružni. Čak i životinje mogu biti izvanredni glumci: pogledajte samo „Balthazara" Roberta Bressona. Među ostalim Bressonovim neprofesionalnim glumcima bila je i nezaboravna Nadine Nortier iz filma „Mouchette", Claude Laydu u filmu „Dnevnik svestenika sa sela" i Martin La Salle u filmu „Džeparenje".

Bresson kaže : „Što manje glumci znaju o filmu, to mi više odgovara. Ja im samo kažem : 'Dok sjediš tamo, gledaj u ta vrata'. A onda istu scenu probamo deset puta. Onda kažem, „Kada završimo ovo, izgovori tu rečenicu, izgovori je što smirenije, mehanički. U samom činu, to što cura ili momak imaju u sebi, odigrava se bez njihovog znanja."

Neke od najboljih filmskih uloga dočarali su ljudi koji nikada prije i poslije toga nijesu glumili : Falconetti u filmu „Stradanje Jovanke Oreleanke" Carla Dreyera, Lamberto Maggiorani i Enzo Staiola u filmu „Kradljivci bicikala" i Carlo Battisti u „Umberto D" (Vittorio De Sica); trinaestogodišnji Edmund Meschke u filmu „Njemačka Nulta godina" Roberta Rossellinija. Djeca uopšte, pokazuju se kao brilijantni filmski glumci kao što to možemo vidjeti u brojnim iranskim filmovima u proteklih nekoliko godina. Ali bilo da su djeca, odrasli ili životinje, glumci su samo onoliko dobri koliko su i režiseri filmova u kojima glume. Glumci su za filmske reditelje isto što i glina za vajare.

Sjetite se samo glumaca koji sarađuju sa jednim režiserom, i nikada nijesu toliko dobri bez njih. Na primjer Kinuyo Tanka i Kenji Mizoguchi, Chishu Ruy i Yasujiro Ozu, Anna Karina i Jean-Luc Godard, Toshiro Mifune i Akira Kurosawa, Jean-Pierre Leaud sa Jean-Luc Godardom i Francois Triuffautom, Edith Scob i Georges Franju, Monica Vitti i Michelangelo Antonioni.

Međutim, izuzimam filmske zvijezde iz ove diskusije, zato što one oličavaju složene slike sa višestrukim značenjem koje je povezano sa njihovim ličnostima, kako van ekrana tako i na ekranu. Oni su više ikonička prisustva nego izvođači koji se oslanjaju na svoj izgled i izmišljene ličnosti. Publika od samog početka sistema filmskih zvijezda, koji i dalje postoji, nije plaćala da ih vidi kako glume, već da ih posmatraju dok se ponašaju onako kako se od njih očekuje da se ponašaju.

Ronald Bergan

PREVOD SA ENGLESKOG:
Stevan Milivojević i Jasmina Kaljić
studenti 2. godine Fakulteta za strane jezike, Mediteran