U određenoj mjeri, međunarodni filmski festival Karlovy Vary bio je idealno mesto za intervju sa Ivanom Passerom. Festival se održava jednom godišnje, u julu, u lijepom spa gradu u Češkoj (nekadašnji Karlsbad), a sadašnju formu dobio je 1965. godine, kada je Passer-ova jedina češka odlika, Intimate Lighting, prvi put prikazana javnosti. Passer je pozvan na festival Karlovy Vary da predstavi svjetsku premijeru digitalno obnovljenog filma Intimate Lighting, koji je preuzeo vodeći češki studio UPP i zvučni studio Soundsquare.

Bilo mi je zadovoljstvo gledati novonastalo izdanje ovog protominimalističkog remek-djela na velikom ekranu, u kojem ljudi jedu, piju, sviraju i evociraju uspomene. Zbog njegovog humora koji nježno ismijava i oštrog oka za trivijalna ljudska ponašanja, zapitao sam se da li je Jim Jarmusch, čiji sam film Paterson odgledao dan ranije, bio posredno ili neposredno pod njegovim uticajem.

Ivan Passer je bio jedan od čeških režisera novog talasa koji su se pojavili sredinom 60. godina u društvenom i kulturnom periodu demokratizacije u Čehoslovačkoj. Taj period je bio kratkog daha, ali je filmskim stvaraocima omogućio umjetničku slobodu bez presedana. Sa prijateljem iz djetinjstva Milos Forman-om, Passer je napisao Loves of Blonde (1965) i The Firemen's Ball (1967). U tom periodu, Passer, Forman, Vera Chytilova, Jiri Menzel i Jan Nemec su, između ostalog, snimili filmove koji su se protivili zvaničnoj državnoj socijalističko-realističkoj estetici i proizveli eklektičke, veoma sigurne karakteristike koje su privukle svjetsku pažnju.

Nakon što su njihovi filmovi zabranjeni i nakon što je sa Forman-om pobjegao iz ruskih tenkova 1968. godine, Passer je, u egzilu u SAD-u, napravio dva remek djela, Born to Win (1971), jedan od najosjetljivijih i najrealističnijih filmova o drogama i Cutter's Way (1981), jedan od najboljih film noir iz osamdesetih.

Passer-a sam upoznao u salonu bogatog neo-baroknog Grandhotel Pupp-a, u okruženju koje se u potpunosti kosi sa opuštenom, neumoljivom i duhovitim ličnošću kakva je Passer-ova. Na rubu svog 83. rođendana, Passer, koji gleda na svijet sa određenim podrugljivim osmijehom, i dalje je entuzijasta za filmove, uprkos određenim neuspjehima.

Camera Lucida: Šta ste mislili o novom PRINT filma Intimate Lighting?

I. Passer: Uradili su sjajan posao. Volio bih da sam više mogao da radim sa crno-bijelim filmovima. Lakše je kontrolisati sliku. Sa bojom je mnogo teže postići željeni efekat. Usput, jeste li znali da nema plave boje u filmu Cutter's Way? Ja i Jordan Cronanweth, divan snimatelj, došli smo do zaključka da će to stvoriti bolju atmosferu. Crno-bijeli film u boji.

Camera Lucida: Primjećujem da nakon 48 godina u SAD-u još uvijek nemate američki akcenat i niste zaboravili češki.

I. Passer: To je jedna od stvari koja mi najviše nedostaje kod života u Kaliforniji. Ne uspijevam da pričam svoj jezik.

Camera Lucida: Zašto se nikada niste vratili u svoju matičnu zemlju da tamo napravite film kao vaš prijatelj i sunarodnik Milos Forman?

I. Passer: Uhapsili bi me u komunističkom periodu prije Baršunaste revolucije 1989. godine. Milos-u su dozvolili da napravi Amadeus-a u Pragu 1984. jer je bio međunarodno priznatiji od mene. Međutim, prije nekoliko godina pokušao sam da napravim film o braći Mašín, Josef-u and Ctirad-u, koji su poznati po svom oružanom otporu protiv komunističkog režima u Čehoslovačkoj 50-ih godina, ali su u Češkoj reagovali protiv toga jer je tokom brothers' raid on a police station. ubijen policijac.

Camera Lucida: Djeluje nezamislivo da je Intimate Lighting, komedija koja gotovo da nema radnju i govori o svakodnevnim životnim zadovoljstvima, trebalo da bude zabranjena 20 godina. Možete li da objasnite to?

I. Passer: Vjerujem da je Partija bila zabrinuta kad su vidjeli obične ljude prikazane na ekranu, sa svim njihovim slabostima i snagama, Takođe, mislim da su željeli da budu napadnuti direktno, a ne da budu u potpunosti izignorisani. Before the clamp down, Milos i ja smo se sastali da razgovaramo o tome kako u ovoj zemlji koja je Bogu iza leđa možemo da napravimo dobre filmove. Uzeli smo parče papira i napisali nekoliko tačaka poput „trebalo bi da bude komedija" jer su komunistička partija i cenzura imali više tolerancije za komedije. „Trebalo bi da snima izvan studija na ulicama" da ne bi morali previše da strahuju od nas. „Koristićemo amatere" i „Koristićemo prirodno svjetlo". Moj prvi film koji se koristio ovim pravilima A Boring Afternoon (1964) bio je kratak, u trajanju od 20 minuta, a bavio se svim stvarima koje se dešavaju kada se, navodno, ništa ne dešava. Miroslav Ondricek, koji ga je snimio, bio je fudbalski navijač. He believed that his filming a number of matches made him more able to work with non-actors who could not be expected to hit their marks for lighting. Pri dodjeljivanju uloga za film Intimate Lighting, koji je prikazivao grupu prijatelja koji zajedno sviraju, morao sam da odlučim da li da to budu glumci koji se pretvaraju da sviraju instrumente ili muzičari koje bih mogao da pridobijem da glume. Odlučio sam se za amatere. Bili smo u muzičkoj školi, i ja sam bukvalno zgrabio direktora u hodniku i pitao ga da li bi htio da bude vođa čelista. U početku nije želio, ali nakon što je pročitao scenario, rekao je 'ovo je o meni'.

Camera Lucida: Kako se desio Vaš prvi američki film Born to Win?

I. Passer: Nisam mislio da ću ikada moći da snimam filmove u SAD-u. Moj engleski je bio loš. Nakon što sam nekoliko godina pokušavao da preživim u Njujorku, upoznao sam pozorišnog reditelja i pisca David Milton-a na rođendanskoj zabavi. Pozvao me je na svoj play off-off Broadway. Bilo je samo četvoro ljudi u publici. Nakon toga smo popili pivo i razgovarali o pisanju scenarija. Nakon tri mjeseca imali smo scenario. Bez pomisli da će nas to nekud odvesti, rekao sam da ću ga režirati. Nekoliko mjeseci kasnije, zaboravio sam na to, kada su ga United Artists kupili za George Segal-a koji im je dugovao nekoliko filmova po njegovom ugovoru. Nisam znao ništa o drogama, pa sam usput naučio mnogo novih stvari i istraživao.

To me je zanimalo jer u ovoj zemlji slobode – za mene koji sam došao iz zemlje ograničene slobode – ima onih koji dobrovoljno daju svoju slobodu i postaju robovi droge. To me je fasciniralo. U svakom slučaju, pomislio sam, lako je praviti filmove u SAD-u. Kasnije sam shvatio da je sasvim suprotno.

Camera Lucida: Jeste li imali problema sa producentima?

I. Passer. Ne baš. Sjetite se da sam živio pod staljinističkim režimom, tako da sam znao da izađem na kraj sa malim Staljinima u Americi. Uglavnom sam dobijao šta sam želio. Pokušavao sam da se držim svog tima koliko god je moguće. Često bih izgurao svoje pri dodjeljivanju uloga. Na primjer, dao sam Robert de Niro-u i Burt Young-u their first breaks u filmu Born To Win. Za Cutter's Way, UA su željeli da Richard Dreyfuss igra užasno obogaljenog vijetnamskog veterana Cutter-a. Mislio sam da griješe. U svakom slučaju, otišao sam da vidim Dreyfuss-a u ulozi Shakespeare-ovog Othello-a u Parku. Bučna publika nije mnogo obraćala pažnju. Ležali su na travi, vodili ljubav i pušili drogu. Odjednom se na sceni pojavio glumac i utišao publiku svojim glasom. To je bio John Heard u ulozi Cassio-a. Uspio sam da ubijedim UA da je on bio pravi za tu ulogu. Takođe smo imali sreće što smo dobili Jeff Bridges-a koji je tek bio stigao sa dugotrajnog snimanja filma Heaven's Gate.

Camera Lucida: Na koji od svojih filmova ste najponosniji?

I. Passer: Nemam omiljeni film. Volim Born To Win, ali mislim da je mješavina evropskog i američkog senzibiliteta u njemu dezorijentisala mnoge kritičare toga doba. Sada se smatra jednim od mojih najboljih filmova. Možda Cutter's Way, koji, moguće je, ima najviše karakteristika američkog filma od svih mojih filmova. It is a damaging account of a nation nacije koja je izgubila svoje posljednje iluzije u ratu u Vijetnamu i društva koje je progutala korupcija.

Camera Lucida: Da li žalite zbog nekog filma?

I. Passer: Ne baš. Iako sam napravio grešku na kraju Law and Disorder (1974), mog drugog američkog filma, sa Carroll O'Connor-om i Ernest Borgnine-om kao osvetnicima. On je pretrpio iznenadni preokret tona pred kraj. Publika se sve vrijeme smejala, zatim je ovaj lik iznenada ubijen, i publika je ostala zapanjena. Naučio sam to ne treba nikada da radite.

Camera Lucida: Posljednji film koji Vam je dodijeljen bio je iz 2004. godine, Nomad: The Warrior, epski set koji se odvija u Kazahstanu u XVIII vijeku. Bili ste koreditelj na filmu. Šta se desilo sa tim?

I. Passer: Snimljen je na lokaciji u Kazahstanu, na engleskom jeziku. Nastavili smo da dobijamo instrukcije sa vrha, za koje sam pretpostavljao da dolaze od autoritarnog režima. from on high which I imagined came from the authoritarian regime. Vlada je uložila 40 miliona dolara u produkciju filma, što ga čini najskupljim kazahstanskim filmom ikada napravljenim. Željeli su da se film napravi radi prestiža, ali pod njihovim uslovima. Na primjer, našao sam prelijepu osamnaestogodišnju Kazahstanku za glavnu žensku ulogu. Međutim, javljeno mi je da nije pogodna jer „nije imala grudi". Kazahstanske žene ratnice su, izgleda, imale velike grudi, a ponekad su kidale jednu dojku da bi lakše nosile pušku. Nažalost, usljed finansijskih i vremenskih poteškoća, film je prekinut na pola puta. Zatim su ga kupila braća producenti Bob Weinstein and Harvey Weinstein, koji su me zamijenili Sergey Bodrov-im i objavili film naredne godine. Bodrov je veoma ljubazno izjavio da je preuzeo ovaj posao kako bi zaštitio ono što sam već bio uradio.

Camera Lucida: Zašto od tada niste napravili film?

I. Passer: Odbijam da pravim nasilničke filmove. Smatram to opasnim. Vidio sam stvarno nasilje u toku Drugog svjetskog rata. Nasilje utiče na neke ljudi koji ne umiju da razdvoje realnost i fantaziju. Tako da se izuzimam iz 80% američkog tržišta. Dobijao sam ponude sve vrijeme i odbijao ih. Ne želim da gledam te filmove, kako onda da ih pravim? Takođe, ne želim da snimam digitalno. on digital.

Camera Lucida: Pripremate li neki projekat?

I. Passer: Imao sam nekoliko sastanaka sa Dustin Hoffman-om o projektu pod nazivom Viagra Falls. Ima i drugih, ali mislim da novac igra veću ulogu nego ikad prije, najviše u izboru inovativnih skripti.

Ronald Bergan

Prevela: Nina Bukilić